Josip Andrić – Zvono

Moje uši su sigurno prvi put čule zvuk, otkucaje  zvona s uboge i male kapelice na starom groblju Gradac u selu Ričicama. Kasnije u mom životu sam slušao zvona  s znamenitih crkava u Rimu: Sante Maria Maggiore, s crkve sv. Petra, te sa kadedrale Ivana Laternaskog i drugih po Vječnom gradu, Rimu.Zvona s crkve sv. Marka u Veneciji. Slušao sam zvona u Parisu s Notre Dame i crkve sv.Križa. U ušima su mi ostali otkucaji zvona u dominikanskom samostanu i u  samostanu Male braće u Dubrovniku.Sad već tri desetljeća slušam gromoglasnu i divnu zvonjavu zvona s najvišeg tornja svijeta u Ulmu.

Međutim moram priznati da su mi zvuci zvona s Gra’ca u mom rodnom selu najbolje “urezani” u uho. Sjećam se otkucaja zvona s stare kapelice na starom groblju Gradac.  Zvonar je morao biti vrlo dobro uvježban u zvonjenu posebno kad se moralo obznaniti u selima da je netko umro a to se zvalo ” mrtvačko zvono”. Jezičak zvona morao je udarati samo u jednu stranu zvona. Na zvonu je bilo privezano grubo uže.  Po običaju zvonar  je bio  prakaratur. Mrtvačko zvono je zvonilo sve dok ne bi pogrebna povorka donijela pokojnika na njegov grob. Mrtvaca su u zatvorenom kovčegu na dva drvena stupa( stožine) koje su bile povezane užetima nosili četiri jaka čovjeka. Ako bi se umorili noseći pokojnika uslijedila bi izmjena.
A kad bi zvono zvonilo na obje strane tad je zvono svečano pozivalo na misu, blagoslov njiva, polja; Cvjetnica.
Književnik Ivan Lovrenović napisao  je knjigu “Ikavski zemljopis, Putovanje po Bosni godine 2018, s fotografijama Josipa Lovrinovića. Nakladnici su: Sinposis d.o.o., Zagreb, Sinopsis Sarajevo d.o.o., GS – Tvornica mašina Travnik. Knjiga je posvećena Ivanu Frani Jukiću hommage o dvjestotoj godišnjici rođenja.
Pažljivo listajući i čitajući tu  Lovrenovićevu zlata vrijednu knjigu već na početku ugledao sam naslov Gradac iznad Bile. Nisam vjerovao svojim očima da netko na takav način poznaje i opisuje moj uži zavičaj. Doduše književniku Lovrenoviću i njegovom sinu Josipu nije bio prvotno cilj drevno groblje Gradac u selu u Ričicama nego glavni cilj je bio Kupres. No htjelu su da vide i to groblje i poslikaju, zabilježe stare nadgrobne,  dobro oronule, spomenike. 
Za to staro groblje Gradac u Ričicama fra Anto Knežević ( 1834. – 1889.) u “Listovima o Bosni: veli da ” ima već u zemlju o starine potonulih stećaka” te i još ovo: ” Gradac; ovog je položaja taki bio da je branio sva mjesta gučanska a i varoš Lašvu; sad mu sama uspomena ima.”
   Drevno groblje Gradac u selu Ričicama kod Travnika istraživao je Đoko Mazalić, slikar i povijesničar kulture. On piše:” Groblje prastaro. Glavica Gradac je bila preistorijsko naselje. (…) U groblju ima osim malih i 21 veliki spomenik koji su nastali od kraja 15. stoljeća pa do početka 19. stoljeća sudeći po njihovim oblicima, stanju i dekoraciji. Znatan broj ih je u lošem stanju. Jedan od najstarijih i dobro očuvan nalazi  se u jugozapadnom uglu groblja.”  ( moja primjedba: Godine 2019. posjetio sam groblje Gradac i taj stećak, križ u jugozapadnom kutu, na ulazu, je još više oronuo i uz njega su prislonjeni stari željezni zahrđali križevi i ta hrđa se razlijeva po njemu. Od pamtivijeka su uz stećak  gorjele kao i danas svijeće.)Prije Đoke Mazalića groblje je istraživala Paola Korošec. 
A onda književnik Ivan Lovrenvić uživajući s svojim sinom Josipom pogled s Gra’ca koji puca sve strane upućuje svjesno pogled prema drevnom, sada u novom bijelom ruhu, franjevačkom samostanu u Gučoj Gori. Odoše, odletiše vrsnom bh književniku Ivanu Lovrenoviću i misli prema bh franjevcu , ” bolnotanko mirisave duše, ” Ljubi Hrgića koji je živio i pisao  u tom samostanu.
I. Lovrenović piše:” […] A s ovoga mjesta baš se teško krenuti, s njime se rastati. Za leđima nam je masiv Vlašića, kao da se naslanjamo na nj, pod nogama nam je cijeli travnički i lašvanski kraj, pogledu je otvoren cijeli vidik. U daljini, visoko gore, nazire se bijelo zdanje gučogorskog franjevačkog samostana i njegove goleme crkve, a ja pomišljam na nesretnoga fra Ljubu Hrgića, alias Hrvoja Bora, pisca, i na varijantu početka priče o njemu koju dugo gradim i sklapam.Biva: stoji sučelice s punom crkvom svojih slušača. Ne vidi njihova lica, slabo čuje i svoje riječi – svu mu pažnju obuzima (oduzima!) prizor koji je toliko puta gledao, a nikada ga se nagledao. Vas bi unišao u nj, izgubio se u njemu, raspršio poput cvjetnoga praha, da se nikad ne sastavi. Jednako sada, u sred svojega posljednjeg svibnja, na smrtnome logu, dok mu se taj prizor  javlja kao stišani, malne radosni oproštaj sa životom, tako i svaki put kada bi propovijedao s oltara crkve u Gučoj Gori a pogledom hvatao prostrani pravokutnik otvorenog portala na drugome kraju crkvene lađe, i u tom pravokutniku ogromni svijetli vidik niz biljanski kraj, na široko Nević Polje, na brda što ga s juga obrubljuju kao prethodnica visokim tajanstvenim planinama u srcu Bosne…” 
I još zvoni zvono s obnovljene kapelice na Gra’cu i “doziva” se  s jakim zvonima crkve sv. Du’a u Novoj Biloj…
Josip Andrić