Mladi Kreševljak preživio osobnu tragediju i – uspio! – “Odlučio sam biti lijepa priča”

Antonio Tomić

Kako nakon osobne tragedije podići glavu i nastaviti dalje? Kako otvoriti oči i disati sa spoznajom da je s lica zemlje zauvijek nestala osoba koja je činila postojanje potpunim? Što kada se gubi svaki smisao i svaka potreba za traženjem razloga? Što kada si ne možemo podvaliti niti ono jedno – posljednje: Zašto? Kako nakon apsolutne rezignacije izgraditi život i stvoriti lijepu priču?

 Mladi Kreševljak Antonio Tomić  naizgled je baš poput svojih vršnjaka; na prvu nasmijan, umjeren i pristupačan.  Njegova pojava ne odaje njegovu priču. Njegovi ožiljci su oni najgori – unutarnji. No, život je lijepa priča, tvrdi Antonio. „Lijepa – jer sam ja tako odabrao.“

Lokalna nogometna nada

Rodom iz Kreševa,  Antonio se školovao u Kiseljaku.  Bio je lokalna nogometna nada. Mještani su vjerovali da će jednoga dana vikati njegovo ime s tribina nekog od internacionalnih nogometnih klubova.

Sa 16 mu se činilo da se snovi počinju ostvarivati.

„Dobio sam poziv iz uprave NK Široki Brijeg. Bio sam presretan. Odvojiti se od obiteljskog gnijezda nije bilo lako, ne prelaz  smo nadoknađivali redovitim posjetama“ za Dnevnik.ba govori Antonio Tomić.

U Širokom Brijegu je završio srednju školu nakon čega je upisao DIF u Mostaru.

Uskoro je u nogometnoj karijeri napredovao.

„Pozvali su me iz Prve hrvatske lige.  NK Karlovac mi je ponudio ugovor na dvije godine, no nakon pola godine,  klub je pao u stečaj“.  Mladi nogometaš nije strahovao. Nove ponude već su pristizale.

Vratio se u rodno Kreševo provesti mirno ljeto, no nizom nesretnih okolnosti  Ljeto 2013., bilo je najgore u njegovu životu.

„Kraj snova, kraj života kojeg sam poznavao“

 „Vratio sam se bezbrižan. Razmatrao ponude  naših prvoligaša. No, jedne ljetne noći – moj život se mijenja iz korijena“,  nastavlja.

„U prometnoj nesreći zadobio sam  teške ozljede glave, grudnog koša i stopala. Bio sam u komi dva tjedna, a u bolnici ostatak ljeta. Oporavak je trajao mjesecima“ prisjeća se Antonio.

Iako fizički nesposoban da se vrati na teren, Antonio je i dalje bio sportski aktivan, nogometno angažiran kao sudac.  „U tim trenucima se još nisam mirio s činjenicom da je nogometna karijera, za mene, gotova“.

Mjesec dana po izlasku iz bolnice, još uvijek u procesu oporavka,  uputio se s bratom u Fojnicu.  No, u Fojnicu – nikada nisu stigli.

Na uskoj, vijugavoj cesti do Fojnice – život Antonijeva brata je ugašen. U stravičnoj nesreći koju, nažalost, mlado tijelo nije preživjelo.  Preminuo je mladić koji nikada nije proslavio svoj dvadeseti rođendan.

Antonio je izgubio brata, najboljeg prijatelja. Sebe.

„Zauvijek će me proganjati slike te noći. I da živim sto života, uvijek ću se pitati  – Što da je sada tu?“…

Bog, obitelj i vjera – za novi početak

 „Mogao sam birati predaju ili uspjeh. Potpuni mentalni raspad ili borbu. Onu najtežu, onu svakodnevnu – borbu za život. Za sebe. Za obitelj. Odabrao sam Boga, odabrao sam vjerovati“.

„Ni sam ne znam kako smo uspjeli. Bili smo jedno drugom potpora. Obitelj je stup u životu pojedinca. Mene je moja spasila… Jedni druge smo sačuvali“.

Nakon što je prošao svih pet faza žalovanja Antonio je odlučio pokrenuti posao. Zadržati zdrav razum, ostvariti se u poslovnom smislu.

Otvorio je prvu praonicu rublja u Kiseljaku.

„Vodila me ideja potrebe tržišta.  Imao sam strah od neuspjeha, ali nisam dopustio da me to sputa u namjeri, na putu ka uspjehu“, govori.

Klijenti praonice, koja uspješno radi i djeluje već godinu i pol, su uglavnom restorani i hoteli, a Antonio  trenutno upošljava dvoje stalno prijavljenih radnika i dva honoraraca.

I on sam radi svakodnevno, bez radnog vremena. Vozi, dogovara poslove, dostavlja  robu, a po potrebi – i pegla.

„Početak je bio iznimno težak. Znali su proći dani , a da nitko ni ne otvori vrata… Bio sam uporan. Išao na teren, nudio usluge. Klijenti bi, redovito, ostali oduševljeni kvalitetom usluge. Zahvaljujući tomu i uspijevamo“.

Antonio je naklonjen dobromu.  Predložio je općinama Kreševo i Kiseljak da organiziraju humanitarnu akciju pomoći socijalno ugroženim obiteljima. Njegova praonica bi dezinficirala posteljinu i odjeću socijalno ugroženih i time čuvala zdravlje, kako njih – tako i zajednice.

No, projekt nije zaživio. Kako iz Općina navode – financije su ograničene.

Antonio je od života odlučio uzeti ono najbolje. Politički je aktivan, sportu se vratio osnovavši stolnoteniski klub u Kreševu.

„Općina nas je podržala. Kupili smo par stolova i dobili prostor na korištenje“, ponosno ističe Antonio.

U život vjeruje. U Boga i Domovinu. On je svoj križ hrabro ponio, za njega ne postoji neostvarivo.

„Do kad ćemo pričati da nemamo mogućnosti? Vrijeme nam je da uzmemo stvari u svoje ruke, prije nego ostanemo bez svega!“, zaključuje optimistično Antonio.

Dnevnik.ba | Jurija Brnada

Možda Vas zanima...

Comments

comments


.

Stisnite 'lajk' i pratite portal NovaBila.info i na Facebooku.

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply