Prije podne profesor u srednjoj školi, poslije podne radi na svom imanju

selo.profa

Među 10 najnerazvijenijih općina u bh. entitetu Federacija BiH, tri su iz HBŽ Ivan Krželj / Ustupljeno Al Jazeeri
Kada  skine jedno radno odijelo, ono nastavničko, Božo Perić oblači drugo, ono „seljačko“. Prije podne predaje tehničke predmete u Srednjoj strukovnoj školi u Livnu, poslije podne radi na svom imanju u selu Donji Rujani. I cijeli dan je okružen djecom – svojim učenicima u školi, ali i svojih petero djece. Teško mu je, priznaje, ali nikad nije pomislio da ode, kao što su to u livanjskom kraju učinili mnogi prije njega, a vjerojatno će i poslije njega.

„I supruga, i ja gledamo samo dobro u tome, jer čaša je polupuna, a ne poluprazna. Mogu kukati dan i noć, a to će biti u prazno i ništa neće biti od toga. Bitna je čovjekova volja i odgovor na pitanje: a zašto ne bih mogao živjeti ovdje, kada mogu? Bitno je odlučiti se na to i podrediti sve tome cilju. Znamo kako nam se nekad teško organizirati, ali stignemo sve i za to imamo satisfakciju – u našoj djeci, kod kuće i na poslu“, kaže Perić.

HBŽ, koja uz Livno čine općine Bosansko Grahovo, Drvar, Glamoč, Kupres i Tomislavgrad, jedan je od najmanje razvijenih u Bosni i Hercegovini po mnogim statističkim pokazateljima. Među 10 najnerazvijenijih općina u bh. entitetu Federacija BiH, a prema podacima Federalnog zavoda za programiranje razvoja, tri su iz te županije. Iz tog se kraja oduvijek odlazilo, a nakon posljednjeg rata, koji je to područje još više opustošio, odlasci su nastavljeni.

No, Božo Perić tvrdi da se može ostati i živjeti. Tvrdi da prostora i potencijala ima – „samo treba zasukati rukave i raditi“. Učenicima, ali i svojoj djeci, upravo nastoji usaditi takvo razmišljanje. Priznaje kako „nije profesor koji gnjavi“, nego učenicima predstavlja praktični smisao onoga što rade, bila to meteorološka postaja ili drugi projekt. Kada djeca i vrijeme provode pred kompjuterom, pokušava im objasniti da im je bolje napraviti igricu, pa od nje i imati koristi, nego se samo igrati.

„Svaki bih dan mogao imati ponudu da me to zanima, jer inženjere računarstva traže svugdje, ali sam odabrao ovo i nisam pogriješio. Svojoj djeci ću jednog dana reći da idu tamo gdje misle da će im biti bolje. Ako odluče da idu van i ako je to njihova odluka, imat će moju podršku. Ako je odluka da ostanu i tu će imati moju podršku. Bitno je da nauče raditi“, priča Perić.

Održivo iskoristiti potencijale

Da se iz livanjskog kraja oduvijek odlazilo na rad u strane zemlje, poznata je priča. No, odlazili su samo očevi, glave obitelji koji su kući slali novac i tako pomagali ukućanima. Danas odlaze cijele obitelji što je praksa i drugdje u Bosni i Hercegovini, ali i na Balkanu.

„I moj je djed, još prije 100 godina, radio u belgijskim čeličanama. I drugi su tako radili, slali novce i ovdje se sve razvijalo. Ljudi su živjeli, radili, stvarali, kupovali zemlju, obrađivali polja, kreirali život. I onda je sve stalo, pa su vremenom ljudi prestali razvijati poduzetnički duh i to je ono što svima nama nedostaje. Bojimo se sami poduzeti nešto, sami pokrenuti bilo koju djelatnost, jer se boje neuspjeha“, priča Zulka Baljak, izvršna direktorica Centra za građansku suradnju, nevladine udruge koja pokušava aktivirati građane, zainteresirati ih za aktivnosti u mjesnim zajednicama, ali i rade na zaštiti prava radnika i razvoju sindikalnog pokreta.

Svjesna je da njezin zavičaj ima velikih potencijala, pogotovo Livanjsko polje kao najveće kraško polje u Europi, njegove vode i ljepote, pa nabraja mogućnosti za razvoj organske poljoprivrede, turizma, sporta. Sve bi to, kaže, trebalo „održivo iskoristiti“, pa navodi primjer livanjskih divljih konja. „Pojedinci vodaju turiste, sve se radi neorganizirano i stihijski, a zajednica od toga nema nikakve koristi. Zato nam je neophodna strategija upravljanja prirodnim resursima“, dodaje.

Zulka Baljak i Božo PerićUstupljeno Al Jazeeri

Svjesna je i da jako malo ljudi u livanjskom kraju, a o cijeloj HBŽ da se i ne govori, „živi jako dobro“. Uglavnom su to, kaže, „oni na državnim jaslama, zaposleni u javnom sektoru, ljudi koji se bave politikom“, ali je malo proizvodnih pogona. Osim mljekara, u kojima se proizvodi nadaleko poznati livanjski sir, nema većih gospodarskih subjekata.

„Još je Livno i dobro, kakvi su Glamoč i Grahovo. Kupres ima isti problem. Drvar se nešto koprca jer imaju malo više stanovnika i veću pažnja stranaka, ali sve je to katastrofa. Mali gradovi i općine su suočene s problemom nestajanja, svele su se na razinu prijeratnih mjesnih zajednica. Upitan je njihov opstanak i održivost u svakom pogledu“, upozorava Baljak.

‘Dok je politika najbolje zanimanje, nema nam kruha’
Hajrudin Terzić u svom se životu bavio mnogo čime, a ni danas ne posustaje. Nastavio je obiteljsku tradiciju bavljenja fotografijom, bavio se glazbom, o svome kraju radi dokumentarne filmove, usput se bavi pčelarstvom i voćarstvom. I kaže da „uopće nije problem opstati u livanjskom kraju, jer ne treba posebne sposobnosti ni pameti kad ti je Bog sve drugo dao, ali ljudima treba poticaja“.

„Za uspjeh nam nedostaje stručnih lica, ali im ne dati da postanu političari, jer politika najlakše donosi egzistenciju. Dok je politika najbolje zanimanje, nema nam kruha. Samo da dođu dva-tri stranca, otvore pogon gdje bi ljude zaposlili, pa bi ljudi uz osnovni posao razvili i hobi, a onda i kućnu zaradu. I tad bi svi bili zaposleni“, predlaže Terzić.

Žao mu je što su mu sugrađani, kako kaže, „navikli na bauštelu, pečalbarenje, da rade za tuđina i on da im naređuje“. Takvo se razmišljanje mora promijeniti, jer se „ne može stalno živjeti od mirovina  i slanja novca iz dijaspore“.

„Kad pogledate malo bolje, shvatite da imamo puno sposobnih Livnjaka van Livna. Busaju se u prsa odakle su, a investiraju svugdje sem u Livnu, što je pomalo tragično. Znam da je politika prepreka kad i ako hoće vratiti svom zavičaju, ali to se mora promijeniti. Ima i ljudi koji su uspjeli, pogotovo proizvođači sira, no za one koji nisu jednostavna je formula: potrebno je uzeti menadžera, nema veze koliko košta i uspjeh je zagarantiran“, preporučuje Terzić.

Mljekara kao jedan od svijetlih primjera
Jedna od uspješnih priča svakako je Mljekara Livno, jedan od tri velika pogona za proizvodnju sira u tom gradu i najveći proizvođač sira u Bosni i Hercegovini. Otkupljuju 10 milijuna litara mlijeka godišnje, proizvode više od milijun tona sira, zapošljavaju 50-ak radnika i za sebe vežu i do 1.000 kooperanata. Zadržali su kooperante i kad su, ulaskom Hrvatske u EU, imali problema s tržištem. Danas izvoze u balkanske zemlje, ali i na tržišta Europske unije, Turske, povremeno i u SAD. Pripremaju se i za proboj na zahtjevno rusko tržište.

„Uz svako spominjanje Livna, ljudima u podsvijest dođe i livanjski sir, a to nije slučajno. Dokaz je to da se radi o jedinstvenom i prepoznatljivom proizvodu koji se već dugi niz godina uvijek iznova dokazuje i nameće svojom kvalitetom i posebnošću. Nedavno smo jednom stručnjaku za proizvodnju sira iz Njemačke, koji ima veliko međunarodno iskustvo, dali da kuša naše proizvode. Nije mogao vjerovati da se radi o siru u kojem nema nikakvih aditiva za okus i zrenje. Na kraju se sâm uvjerio da je bit našeg proizvoda u mlijeku i planinskom bilju iz kojeg ono potječe“, objašnjava ‘tajnu’ livanjskog sira Mario Čulina, direktor Mljekare Livno.

Najavljuje i kako će širenjem proizvodnje nastojati otvoriti prostor za nove kooperante, ali i onima koji se žele vratiti i baviti se tim poslom. Nastoje i zapošljavati mlade i obrazovane ljude, biti primjer odgovorne tvrtke i u društvenom smislu.

„Unatoč svemu, ovo podneblje još uvijek pruža mogućnost pristojnog i kvalitetnog života. Radi se o velikom prostoru koji ima mnoge preduvjete za razvoj. Samo ih treba iskoristiti“, zaključuje Čulina.

O tome kako iskoristiti mogućnosti koje pruža livanjski kraj, ali i područje HBŽ, koji su projekti u planu i kako ih realizirati, Al Jazeera nije uspjela dobiti odgovore od općinskih i županijskih  vlasti. Svi pokušaji ostali su uzaludni.

Ne mogu ništa, a da nije na ho-ruk

Uz svoje obaveze u školi i kod kuće, Božo Perić je sa susjedima osnovao udrugu znakovita naziva „Ho-ruk“, jer kaže da se „ništa ne može napraviti, ako se ne napravi na ho-ruk“: „Cilj nam je promjena mentalnog sklopa, a da bi se to dogodilo mora se doći među ljude i, najprije, početi od djece. Kroz radionice – robotičke, elektroničke, programske – nastojimo im proširiti vidike, da vide koliko su sposobni i mogu činiti čuda ako se usmjere tome i ako hoće.“

Školsku djecu pretvorio je u prave male znanstvenike, poznate među ostalim po projektu slanja livanjskog sira u svemir (na visinu od 35.000 metara), a djecu sa sela okupio je i u Stolnoteniski klub „Dinara“. Priznaje da „nemaju neke rezultate, ali rezultat nije ni bitan, nego je bitno da djeca imaju neku aktivnost“: „Doveli smo sport djeci iz grada na selo, a onda smo se proširili i na grad, pa sada u klubu aktivno trenira 20-ak djece. Nažalost, djeca igraju s dotrajalim i oštećenim reketima i prijeko su nam potrebni novi.“

Ostati i promijeniti nešto

Stjepana Ivanuš i Asmir Orman dvoje su mladih Livnjaka koji još uvijek važu jesu li dobro učinili odlukom da ostanu u svom gradu. Znaju da ne mogu živjeti od prirodnih resursa i lijepog krajolika, kako kaže Ivanuš, ali im je želja da ostanu jer vjeruju da mogu nešto promijeniti.

„Kad bih mogla promijeniti nešto, bila bih sretna da se bilo koja majka i otac ne moraju pitati što sutra dati djetetu jesti, da nekoga ne diskriminiraju zbog imena i prezimena, da apsolutno nije bitno u koju vjersku ustanovu idemo i da se molimo kako želimo, da radimo što želimo i da se temeljna ljudska prava poštuju. Onda će biti puno lakše sve ostalo“, kaže Ivanuš.

Iako je diplomirani kriminalist, Asmir Orman nikad nije radio u struci jer o dobivanju posla, kako kaže, „odlučuju stranke“. Svojevremeno se prijavio na natječaj za posao, ali nije uspio ni nakon tužbe. „Prime trojicu, a ja posljednji. Tužim ih jer sam igrao pošteno, a oni preko politike. I oni prime četvrtog. Kao što vidite, to nisam bio ja. Dakle, opet neko ko je imao političku štelu. A ja ću posao u struci dobiti na Marsu, jer u politiku neću“, ogorčen je Orman.

Žalosti ga što je oko njega puno mladih ljudi, onih koji su ostali, „da nemaju radnog staža, a prešli su tridesetu“. Primjećuje i kako je u kafićima sve manje ljudi, jer ima dva benda u kojima svira, a i oni koji dolaze sve manje troše. „I kad nešto zaradim i ostvarim, a zaradio sam svojim trudom i mukom, ne hvalim se jer me je sramota ljudi koji nemaju“, zaključuje.

Izvor: Al Jazeera

Možda Vas zanima...

Comments

comments

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply