Antonija Lovrić je 14-godišnja djevojčica koja je s obitelji iz Kutine prije godinu dana došla u München. Napustila je rodni grad i prijatelje i preselila se u posve nepoznat grad.
Na mail redakcije Fenix Magazina je potaknuta člankom naslova (Video) HRT emitirao beskrajno tužan prilog – potresna priča o djeci koja su otišla poslala pismo i otkrila kako se osjećaju djeca njene dobi kad napuštaju svoj dom i život počinju u tuđoj zemlji.
Njeno pismo prenosimo u cijelosti:
Prije nekoliko dana pisali ste o djeci koja su iz Slavonskog Broda s obitelji otišla u Njemačku. U tom članku me najviše rastužio video prilog u kojem učiteljica pokazuje gdje su sjedili učenici koji su njihov razred napustili i otišli u neki tuđi razred tisuće kilometara daleko.
I ja sam jedna od onih učenika koji su napustili svoj razred i preselili se u Njemačku. Dogodilo se da mi je otac dobio otkaz na poslu i nekoliko mjeseci nije mogao pronaći drugi posao. Majka isto nije radila. Imam brata koji je mlađi od mene tri godine. Otac je ponekad odlazio cijepati drva, nekome nešto odraditi na građevini, piturati i slične poslove i tako smo preživljavali. Znala sam da nam situacija nije bajna ali nisam nikad pomislila na odlazak iz Kutine.
Jednu večer otac je mene i brata za večerom upitao što mislimo o ideji da se preselimo u Njemačku. Rekao je: “Ne znam što više možemo ovdje. Posla nema, novca nema, ja ne vidim izlaz. Znam da neće biti lako, ali idemo pa što bude”. Ta nam se ideja činila super. Novi, veliki grad, puno mogućnosti. Brat je samo pričao o nogometu. Želio je igrati u nekom dobrom klubu. Meni se sviđala ideja jer u Kutini se ništa značajno nije događalo. Mislila sam kako je München san za sve nas. I tako je otac pronašao posao u nekoj građevinskoj firmi, a majci je obećala poznanica kako će raditi u nekom frizerskom salonu.
Planirali smo otići u srpnju kako bi na vrijeme sve sredili što je potrebno za školu. I jesmo. Najteže mi je pao rastanak od prijatelja i učiteljice. Zadnji dan škole bila sam toliko tužna jer sam znala da nakon ljetnih praznika više neću sjesti za svoju klupu. Ali, prošlo je i to. Dvadesetak dana kasnije već smo bili u novom stanu u Münchenu kojeg nam je pronašao očev prijatelj. I nije bilo loše. Sve novo, zanimljivo, samim tim što je otac imao posao u kući je bilo veselije jer je i on bio sretniji. Potom je počela škola. U početku je sve bilo dobro. Sa mnom u razredu je jedan naš Hrvat koji mi je pomogao da razumijem što pričaju. No, učitelj je zaključio kako to nije dobro jer tako ću sporije naučiti njemački jezik pa me je smjestio u klupu kraj jednog Nijemca.
Umjesto da bude lakše, bilo je sve teže. Nisam mogla pratiti školski program. Počela sam gubiti volju za učenjem, sve mi je teže išlo. Roditelji nisu imali za nas puno vremena. Po cijeli dan su radili. Meni je svaki novi dan u Njemačkoj bio prava noćna mora. Nedostajala mi je moja škola, moje prijateljice pa čak i učiteljica za koju sam prije mislila da je previše stroga.
Ni brat nije bio previše sretan. Na nogometu je bio najbolji, ali nije ništa razumio.
Oboje smo upali u nekakvu, neću reći depresiju, ali tugu. Najgore je bilo kad su počeli prvi školski praznici nakon ljeta a učitelji odlučili kako će učenici koji ne znaju jezik, odnosno koji su nedavno došli iz inozemstva pohađati školu cijele praznike. Niti to što su rekli da ćemo svaki dan imati samo tri sata kako bi učili njemački jezik nije bila neka utjeha. Brat i ja smo počeli moliti roditelje da se vratimo. Njima je dobro išlo. Dobro su zarađivali iako nisu znali njemački. O povratku nisu ni razmišljali.
I evo sad smo već više od godinu dana u Njemačkoj. Njemački jezik sad razumijem, pričam ga ali s greškama. Ali, ne mogu se priviknuti na ovaj život, nisam uspjela pronaći dobre prijatelje.
Naravno, imam školske kolege, družim se s djevojkama, ali nije to prijateljstvo. Odlučila sam, studirat ću u svojoj domovini. To sam rekla i roditeljima. Nikakav novac ne može mi kupiti moj dom u Kutini.
Svi mediji pišu o uspjehu ili neuspjehu Hrvata koji su otišli iz domovine u inozemstvo. Nitko ne piše kako se mi, njihova djeca osjećamo. Zato sam vam poslala svoju priču.
/fenix-magazin.de/
