Sjećanja na Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, sada poslije 20 godina, potiče nas na razmišljanje o okolnostima u kojima se našao narod Srednje Bosne koji je nastojao zajedno s prognanicima opstati i obraniti vlastita ognjišta, i jednako snažno iznova svjedoče o snazi vjere, hrabrosti i odlučnosti inicijatora, organizatora i sudionika konvoja Bijeli put koji su se unatoč svim zaprekama nesebično žrtvovali da bi život u Srednjoj Bosni opstao, da bi istina pobijedila, da bi dobro uskrsnulo. Spomenuo bih da su branitelji u Srednjoj Bosni u to vrijeme već desetak mjeseci bili razdvojeni u tri enklave (Žepče, Kiseljak i Vitez). Prostore Viteza, Busovače, Travnika, Novog Travnika, pod nadzorom HVO-a – Lašvanska dolina – potpuno su izolirali i opkolili 1., 3., 6. i 7. korpus ARBiH.
Dakle, branitelji su bili na izmaku snaga i opkoljeni daleko nadmoćnijim protivnikom. Strani povjesničari tvrde da je ukupan odnos vojnih potencija bio oko 10:1 u korist napadača. Bili smo izmrcvareni višemjesečnim napadima i nastojanjima ARBiH da ovlada prostorom Srednje Bosne i tvornicom eksploziva.
Situacija je u vojnom pogledu najsličnija onoj u Vijetnamu kada je 15 tisuća francuskih vojnika u bazi Dien Bien Phu 1954. opkolilo 50 tisuća vijetnamskih vojnika koji su držali dominantne položaje. Jedina razlika je bila što francuski vojnici u okruženju nisu imali obrambene položaje u vlastitim domovima ili ispred kućnog praga u dvorištu i što zajedno s njima u okruženju nije bila i njihova obitelj.
Bio je to i sukob žrtava srpske agresije jer su većinu pripadnika 7. korpusa ARBiH činili protjerani Krajišnici, muslimani Bošnjaci iz Bosanske krajine.
To je vrijeme u životima brojnih obitelji Srednje Bosne kada se život mjerio brojem poginulih, brojem ukopa, koji su obavljani noću, brojem ranjenih, nestalih, brojem odbijenih napada, obranjenih položaja, količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan trenutak, sat, dan, tjedan. Bili su to dani u kojima je svuda oko nas bila smrt, tama, bol, patnja, neizvjesnost.
Ti nutarnji osjećaji u nama dosezali su onu granicu u kojima polako umire i sama nada u budućnost, vrijeme u kojem i vlastiti razum postaje protivnik i nameće pitanja: Bože, zašto?
U Lašvansku dolinu su se slili i svi Hrvati prognani iz Jajca, Dobretića, Kotor Varoši, Komušine, Zenice, Travnika, Kaknja pa su naše aktivnosti bile svedene na obranu života od smrti i obranu preostalih ognjišta. Jedina veza s vanjskim svijetom opkoljenim Hrvatima Lašvanske doline bio je humanitarni helikopter HVO-a, koji je rijetko letio i uz posebne procedure, nadzor i dopuštenja UN-a.
Ranjenici koji su prevoženi helikopterom prethodno su prolazili trijaž liječnika HVO-a i UN-a. Suvišno je naglašavati da smo tijekom višemjesečne obrane u okruženju i blokadi ostali bez namirnica, hrane, energenata, TV prijama, vode, bilo kakve opskrbe. Prostor crkve u Novoj Biloj koristili smo kao improviziranu bolnicu – “Dr. fra Mato Nikolić”. Naravno, niti tako improvizirana bolnica nije imala energenata, vode, a bila je pozicionirana gotovo na samoj crti bojišnice.
U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni, ostavljeni, odbačeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan, nestajali i naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio. Jednim rujanskim helikopterskim letom 1993. stigao je i g. Ante Damjanović, za koga je većina Hrvata u Srednjoj Bosni vjerovala da je liječnik, humanist, novinar.
Sjećam se da je na sebi imao novu američku maskirnu odoru i taj njegov dolazak kod brojnihbranitelja i običnoga puka izazivao je nevjericu jer je bilo potpuno suludo i nevjerojatno da netko normalan izvana stigne u Lašvansku dolinu, svi su nastojali napustiti taj pakao. Nisam imao vremena često kontaktirati sa g. Damjanovićem, no ipak se sjećam našega razgovora jedne prohladne i vedre noći dok smo čekali na dolazak helikoptera.
Ante mi je rekao: “Ja se večeras vraćam i moramo reagirati, oni morajuznati za ovu situaciju, ovo je puno gore od onoga štosam zamišljao i nešto moramo učiniti.”
Nakon njegova odlaska iz Srednje Bosne osjetili smo da se nešto mijenja, da medijska blokada popušta, da istina postupno, kap po kap, curi prema van, teče polako i sporo kao Lašva u ljeto.
Bilo je očito da su i drugi čuli i, još važnije, doznali za našu tragediju, da žele reagirati, a ne samo kao do sada pasivno promatrati naše prinošenje žrtve. Vijesti i aktivnosti koje je poduzimalo vodstvo humanitarne akcije Bijeli put, predvođeno prof. dr. sc. Slobodanom Langom i gospodinom Hermanom Vukušićem do nas su stizale vrlo sporo, jer bili smo medijski izolirani.
Sama spoznaja da se sprema Bijeli put bila je kod većine prihvaćena s nevjericom i strepnjom. Vjerovali smo da je riječ o ambiciji nekih nedovoljno informiranih osoba koje nemaju potpuna znanja o našoj bezizlaznoj situaciji, a bili smo svjesni brojnih zapreka, blokada, okrutnog puta koji je pod nadzorom i ARBiH i HVO-a, te različitih lokalnih postrojbi, a o hladnoj i oštroj planinskoj zimi u Bosni nije potrebno pisati.
Pa ipak, ostala je u nama nada, pohranjena negdje u malom djeliću duše, da će netko pokušati proći, da će makar na trenutak i taj pokušaj upozoriti na našu tešku situaciju. Kako je vrijeme odmicalo, netko je inicirao potrebu da razmotrimo što nam je činiti ako konvoj doista krene. Još uvijek, čak i kada je konvoj Bijeli put krenuo, nismo vjerovali da će se doista probiti do nas u okruženju.
Od toga trenutka sa svakom prijeđenom postajom naša je sumnja bila manja premda smo i dalje bili svjesni da je preostalo još mnogo postaja kroz koje je potrebno proći. Riječima je teško opisati naše praćenje tog puta i sam susret kada je konvoj stigao u Novu Bilu.
Bila je to erupcija oduševljenja, susret sa sudionicima konvoja koji su vjerovali čak i onda kada smo mi sumnjali, tu energiju, te ljude koji su krenuli na put vođeni snagom osobne vjere, ljubavi i spremnosti da prinesu vlastiti život kao osobnu žrtvu za nas, ljude koji su snagom ljubavi i dobra svladali sve blokade, sve zapreke, sve obruče, kontrole, višesatna čekanja i pretrese i stigli na cilj.
Nije mi poznato što su sve sudionici Bijelog puta proživljavali na brojnim postajama premda sam uvjeren da su ih pratile naše molitve i vapaji upućivani Gospodinu da ih blagoslovi i osvijetli im svaki korak u trenucima dok je Srednja Bosna bila okovana tamom, nadanjem i iščekivanjem. Bili smo svjesni žrtve svakoga sudionika koji je pokazao da je spreman odreći se samoga sebe da bi ostvario misiju i stigao u Novu Bilu.
Naša radost zbog samoga susreta bila je iznad osjećaja odbačenosti, samoće, iznad svih dotadašnjih prijetnji i opasnosti s kojima smo živjeli iz dana u dan često promišljajući jesmo li uopće dostojni radovati se. Imali smo dojam, makar na trenutak, da je sve oko nas zaustavljeno, da je stiglo jedno novo svjetlo, da je ovo poseban predbožićni ugođaj.
Vi ste nam donijeli i darovali to posebno svjetlo, jednu neshvatljivu snagu koja nas je nosila u našoj borbi za opstanak, jer znali smo da je istina neuništiva, dobro će pobijediti zlo, život smrt, a ljubav mržnju. Bili smo počašćeni što imamo mogućnost svjedočiti našu radost zbog toga susreta, što možemo vidjeti vaša srca, vašu vjeru, vašu spremnost da prinesete sebe kao žrtvu, za nas za život ranjenih i tek rođenih u Franjevačkoj bolnici “Dr. fra Mato Nikolić”.
Naravno, i u tim trenucima susreta bili smo zaokupljeni našom borbom za opstanak i obranom ognjišta,pregovorima s protivnikom i predstavnicima UN-a za vaš siguran povratak, ali ipak je u nama živjela jedna nova energija, neka nova snaga i čvrsta vjera da ćemo uspjeti i opstati, a tu vjeru vi ste nam ovim susretom darovali.
Vaš povratak bio je ultimativno zapovjeđen već sutra dan u rano jutro 22. prosinca 1993. Bili smo tužni i zabrinuti budući da se niste stigli ni okrijepiti nakon sati i sati smrzavanja u hladnim planinama Srednje Bosne. Upravo je s terminom vašega povratka uslijedila ofenziva ARBiH na Lašvansku dolinu. Neprijatelj je vjerovao da će s konvojem poći i kompletan puk Srednje Bosne. O tome svjedoče žrtve Križančeva Sela koje su dale život da bi život u Srednjoj Bosni opstao.
Danas sudionicima Bijeloga puta možemo zahvaliti što su hodeći putevima do Srednje Bosne živjeli onu Kristovu poruku: “Da svi budemo jedno” ljubeći bližnjega više nego samoga sebe, a pokojni Ante Vlaić dao je život za bližnjeg, za sve nas, da nastavimo živjeti uvjereni da, koliko god bilo teško, nikada nismo bili sami.
Vi ste, koračajući Bijelim putem, prigrlili patnju, neizvjesnost, poniženja, padove, kako biste pomogli nama da se podignemo u pustinji odbačenosti i zaboravljenosti. Bijeli put je pokazao da je uvijek moguće činiti dobro, da je uvijek moguće nakon padova ustajati i kročiti naprijed korak po korak s čvrstom vjerom i nadom protiv svih beznađa.
Bijeli put nam je pomogao da i danas živimo život potpunije jer vaš put oslikava jednu posebnu dimenziju vjere, čvrstine, odlučnosti i nade. Umjesto pružanja ruku mi smo vam pružali svoja srca, svoje duše, svoju zahvalnost znajući da nema riječi kojima bismo to opisali.
Bijeli put nam je olakšao nošenje sa svim nutarnjim strahovima, pomogao nam da potisnemo gorčinu i zlo u vlastiti srcima. Uvjerili smo se da u činjenu dobra ne postoje nesavladive zapreke. Bijeli put je vjerovao u moć dobra u nadu protiv svake nade.
Danas, kada smo ponovno blizu dna, kada smo ponovno zaokupljeni osobnim teškoćama, padovima,strahovima i sumnjama, potrebno je sjetiti se i sačuvati svjedočanstvo Bijeloga puta u kojem ste sami sebe predavali za drugoga, za sve nas i one koji nas slijede.
Bijeli put nije bio samo pitanje razuma već prije i iznad svega pitanje poziva i to svih sudionika koji su bili spremni prihvatiti taj izazov i krenuti u Lašvansku dolinu putem bez puta, putem na kojem su jedino neizvjesnost, nesigurnost i opasnost bili stalni pratitelji. Darovali ste nam sebe i svoju ljubav, a pokojni Ante Vlaić i život. To mogu samo oni koji bližnje nose u svojim srcima.
Danas, pružajući svoja srca prema svim sudionicima Bijeloga puta s pouzdanjem u Boga i s ponosom mogu napisati da će Bijeli put zauvijek živjeti u nama braniteljima Srednje Bosne.
Bijeli put je postao poseban dragulj naše prošlosti, našega života i spremni smo ga i sami ubuduće oponašati. Danas imamo Hrvatsku bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj i uvjerenje da je moguće ustati nakon svakoga pada i da čovjek u trpljenjima nikada nije sam.
Napomena: Tekst “Da svi budemo jedno” Tihomira Blaškića objavljen je u monografiji “Bijeli put:Pobjeda dobra u ratu” autora Slobodana Langa i Branka Čule 2014. godine.
Dnevnik.ba
