Naša tradicija, običaji i kultura na koje se ponosimo a prepuštamo zaboravu. Mislim da se ljuti svaka naša narodna nošnja ali nam to neće priznati. Krivo je starinama što smo ih bacili po strani i upustili se u novu avanturu života na koju i nismo baš izričito ponosni. Pogledaj njih, molim te. Pogledaj i dobro zapamti nošnju svoga kraja, ono što ti baka ili djed imaju u svojim starinskim ormarima a ti za to i ne znaš. On, gordo i ponosno kao na fotografiji, godinama krasi nebeske vrtove. Ona, starica koja gazi osamdeset i šestu, danas uz moje rame govori o životu u njihovo vrijeme.
Pogledaj njih molim te. Poput jablana u najljepšim godinama života i u istoj nošnji koju će mi ostaviti kao najdragocjeniju uspomenu koju imam. Ona, starica koja gazi osamdeset i šestu, sa osmero žive djece čiji se uspjeh ogleda kroz dvadeset jedno unuče i desetero praunučadi. Ona, ponosna i vedra sa rukama prepunih dukata koje neće ponijeti sa sobom, ostavit će ih na čuvanje tebi koji ovo čitaš. I recite mi da ne vidite ljubav među njima. Ona vrišti iz očiju, ona šapuće sa usana. U što se dida zaljubio osim očiju koje nije prekrila nošnja? U što se zaljubio osim u dušu kojom odiše i danas? Ona je dama, dragi moji. Nije istaknula niti jedan atribut osim boje očiju i kose a voljela je i bila voljena. Ona je gazila istim ulicama našeg kraja kojim i mi gazimo, radila iste poslove kakve radimo danas, u svijet poslala svoju djecu, ona se rastavila sa jednim dijelom svoje duše čiji je sanduk na golim rukama nosila i predala Bogu. Bila i sretna i ranjena, imala i živjela u neimaštini ali je bila sretna. Oni su tada, prije šezdesetak godina, bili mladi i zaljubljeni i voljeni ali su bili stvarni. I danas mi priča kako su nedjeljom išli na misu, danas mi priča kako su igrali u kolu sa vrpcom u ruci između muškarca i žene, kako su slavili Božić i Uskrs, kako su poštivali jedni druge različite vjeroispovijesti. I danas mi priča kako su pravili pogaču i nosili posvetiti, kako su crkve bile pune, kako se na korici kruha preživljavao dan u težaka. I danas mi priča kako se išlo na prelo i u crkvu tražiti momka ili djevojku. I danas mi priča kako se živjelo u zajednici u kojoj se poštivao najstariji član baš poput u tebe roditelj. I danas me postidila. Nije se iskakalo tada iz okvira dozvoljenog dok mi više za to dozvoljeno i ne znamo. Nije se nedjeljom propouštala misa dok je mi danas prespavamo. Nisu žene, kako ona zna reći, hodale gole a muškarci birali koju će uzeti dok sve imaju na dlanu. U njeno vrijeme na dlanu je bila čista duša, običaj i tradicija koja se poštivala, uzajamna ljubav i poštovanje. O, moji baka i djed, poput dva jablana kojima ljubav vrišti iz očiju i šapuće sa usana ostavili mi u nasljeđe naše starine, običaje i tradiciju. Ostavili nošnju koja će ispratiti generacije i nikada neće izgubiti vrijednost.
© NovaBila.info | Tamara Sikirić
