Anto Šakić rođeni je Zeničanin. Kao dječak je u nesreći, na putu do škole, izgubio desnu nogu. Anto Šakić je prva osoba s invaliditetom koja je osvojila najviši vrh Europe. Ikada.
Davno sam pročitala kako je za većinu ljudi život kao ružno vrijeme; stanu i čekaju da prođe. Što ste u usporedbi sa svemirom? Jedno malo ništa. Svi smo jednako mali, no jedni, ipak, veći od drugih. Promatrači – i oni na putu ka vrhu.
Anto Šakić rođeni je Zeničanin. Kao dječak je u nesreći, na putu do škole, izgubio desnu nogu. Anto Šakić je prva osoba s invaliditetom koja je osvojila najviši vrh Europe. Ikada.
Kažu, duša se vidi u očima pojedinca. Anto je jedna od onih „hodajućih duša“. Nasmijan i pozitivan. Čak i snježnog subotnjeg jutra.
„Tradicija je dan započeti domaćom bosanskom kavom“, predložio je Anto čitajući mi misli. Tradiciju nebih kršila. Kavu je popio brzo, kao s nogu i nastavio svoju životnu priču.
Anto Šakić, u Zenici je poznat i po nadimku Štaka. Naivno sam pretpostavila – zbog štaka. „Nadimak sam dobio po nogometašu Čelika, igrao sam istu poziciju kao Miro Štaka“, ispravlja me Anto.
Imao je deset godina kada mu je na Kanalu vlak odsjekao desnu nogu. Oporavljao se u Trapistima kod Banja Luke i odmah pokazao neobičnu upornost. Uskoro je s štakama igrao nogomet s ostalom djecom.
„Sobu sam djelio s dječakom kojeg smo zvali Medo. On je izgubio obje noge. Obojica smo bili nemirna duha. Penjali bismo se uz oluke do vrha bolnice od tri kata. Nikad nisam imao mira“, nastavlja.
Po povratku u Zenicu aktivno se bavio nogometom, kuglanjem i stolnim tenisom. Cijeloga života ostao je aktivan. „Sport je moja religija“, tvrdi.
Godinama je radio u željezarskim Elektro remontnim radionicama, a nakon niza svladanih izazova odlučio je učlaniti se u planinarsko društvo „Željezara“ iz Zenice 1977. godine.
„Kad sam postao članom planinarskog društva bio sam fizički u najboljoj formi ikada. Sudjelovao sam na Titovom maratonu i trčao sto kilometara na štakama. Rame uz rame s najboljim atletičarima tog vremena. Tek 300 nas je stiglo do cilja“, prisjeća se.
S planinarskim društvom je obišao sve vrhove bivše države, a i sudjelovao u bezbroj transverzala. Ipak, najponosniji je na svoj uspon na Mt. Blanc, 1984. godine.
„Uspon na Mt. Blanc mi nisu mu dozvoljavali“, prisjeća se. Odbili su osigurati ga. Smatrali su ga nepodobnim. „Ne morate me osigurati. Ne trebate mi vi. Ja vidim Mt. Blanc, popeti ću se sam“, nastavlja. „Prihvatili su me jer su mislili da ću odustati. Tad sam shvatio da se netko s vrha neće vratiti živ, ali nisam mislio da ću to biti ja“, dodaje.
Na putu prema vrhu ekspedicija je zapala u oluju. Glečer se polomio. Ogromni komadi leda su padali po stazi širokoj svega 30-ak cm. Milimetri su ih djelili od provalije smrti. Nekoliko članova ekspedicije je palo u provaliju. „Satima smo ih izvlačili. Priroda je nemilosrdna. Nasreću, svi su preživjeli“, zaključuje.
„Iako su me gdje god sam došao smatrali nesposobnim, sve vrhove sam osvojio. Slovenci su bili najokrutniji u svojim neslanim šalama. Uvijek bi spremali helikopter čim me ugledaju. Nikad im nije zatrebao“, nastavlja Anto.
Nisam mogla, a ne upitati – zašto riskirati život?
„Planinarstvo je ljubav. Kao ni ljubav – ne može se opisati“, dobila sam kratak odgovor.
No, uspon na Mt. Blanc nije bio najopasnije Antino iskustvo s planinom.
„U pohodu na Crni vrh u Makedoniji ušli smo u oluju. Od siline gromova kroz stijenu je prolazila struja. Vođa puta naredio je povlačenje. Šest sati smo trčali do prvog skloništa. Do planinarskog doma. Tu je većina odustala, a desetak nas se sutra vratilo na Crni vrh“.
O planinarskom načinu života nema mnogo za reći. „Dođeš kući s planine i nakon 15 dana opet odeš. Zahvalan sam ženi što je prihvatila biti kući bez mene“, dodaje.
Anto danas živi mirnim životom. Voli pjevati i družiti se. Iako i danas odlazi na planinarske pohode – oni su znatno rijeđi no prije. „Svake godine idemo u Srbiju i u Makedoniju. Sada se naši susreti svode na druženje. Postali smo obitelj“, zaključuje.
Otac je troje djece. Dva sina i jedne kćeri. Mrzitelj tehnologije i manjka komunikacije. Čovjek je bez predrasuda. Ne voli predznake i obilježavanje. Smatra da je to skućenost duše. Sport mu je religija, a ljudskost misao vodilja kroz život.
Dnevnik.ba
