Nakon foto-monografije „Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put“, autora iz Viteza, „Bijeli put – Pobjeda dobra u ratu“, autora pokojnog dr. Slobodana Langa i njegovog intimusa, Branka Čule, te još nekoliko publikacija uglavnom autora iz Hrvatske, ova ratna tematika vezana za Lašvansku dolinu, sada je ovjekovječena snimljenim sedamdeset minutnim filmom koji nosi naziv „Bijeli put“ I u okviru festivalskog programa „Hrvatsko proljeće Srednje Bosne“ što već četvrtu godinu zaredom uspješno organiziraju i vode Glorija Lujanović i Irena Mrnjavac, u nedjelju navečer premijerno je prikazan ovaj film u župnoj crkvi Svetog Duha u Novoj Biloj, u kojoj je u prošlom ratu, u nemogućim uvjetima bila smještena Franjevačka bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“.
Film je djelo produkcijske kuće „Kadar“ iz Širokog Brijega, na čelu s našim kolegom, Zdenkom Juriljom, a snimljen je u koprodukciji s HRT-om i BHRT-om.
A riječ je o znamenitom humanitarnom konvoju „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, o poduhvatu koji su inicirali, i vodili kroz Hrvatsku i ratna bespuća Bosne dobri ljudi, humanitarci, dr. Slobodan Lang, Herman Vukušić, Ante Damjanović, Branko Čulo, dr. Ivan Bagarić, franjevci Iko Skoko, Stipo Karajica, Velimir Valjan, pokojni Ferdo Vlašić… No, film uz niz povijesnih činjenica, tijek priprema i dvanaesto dnevni put konvoja s 167 dobrih i hrabrih ljudi, s više od stotinu kamiona pomoći napaćenim i opkoljenim Hrvatima Lašvanske doline, donosi i niz detalja i događaja koji do sada široj javnosti nisu bili poznati. Donosi autentične video snimke koji također do sada nisu bili u javnosti…, ali i teški ratni život 70 tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, 248 dana (ukupno 316) do dolaska konvoja potpuno opkoljenih i stalno napadanih od daleko brojnijih neprijateljski muslimanskih snaga. Donosi autentične, potresne, za gledati i strašne snimke iz crkve-bolnice iz tog vremena gdje se, kako se slikovito znalo reći „liječila i duša i tijelo“ iz tog teškog ratnog vremena druge polovice 1993. godine, Donosi i izjave liječnika, pacijenata, medicinskog osoblja, franjevaca, ravnatelja Bolnice legendarnog, na žalost pokojnog, fra Franje Grebenara. Govori o konvoju koji je Hrvatima Lašvanske doline donio nadu da nisu i da neće biti sami, govori o „probuđenoj“ Hrvatskoj koju su stradanja Hrvata u srednjoj Bosni digli na noge. Govori, također o nemjerljivo važnim efektima ovoga i u svijetu sada poznatog humanitarnog konvoja koji je na posredan način u Lašvansku dolinu, samo šest mjeseci kasnije (14. lipnja 1994.), doveo i prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franju Tuđmana i njegove, za Hrvate ovoga područja, povijesne riječi – ovdje ćemo graditi novu suvremenu bolnicu.
Film je u Lašvanskoj dolini izazvao veliko zanimanje, u velikom crkvenom prostoru, u nedjelju navečer na početku Velikog tjedna, okupilo se oko 1.200 ljudi, bivši ranjenika i bolesnika koji su u crkvi – bolnici liječili i tijelo i dušu, stotine u ratu rođenih u improviziranom rodilištu, liječnike i drugo medicinsko osoblje koji su u ratu činili medicinska čuda. Stigli su za ovaj događaj i brojni sudionici „Bijeloga puta“ iz Hrvatske, iz drugih krajeva BiH, brojni svećenici, časne sestre, aktualni provincijal Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić… Premijeri filma „Bijeli put“ bili su prisutni i brojni dužnosnici svih segmenata života i rada Hrvata u Lašvanskoj dolini ali i iz Kiseljaka, Fojnice, Zenice, Bugojna.., među njima i županijska ministrica Katica Čerkez, predsjednik ŽO HDZ-a BiH, ujedno i županijski ministar zdravstva, Nikola Grubešić, predsjedateljica u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Lidija Bradara, ministrica obrane BiH, Marina Pendeš.
Pred početak prikazivanja filma ansambl „Lašvanske dive“ otpjevao je pjesmu „Srebrena Bosna“ za koju je riječi napisao pokojni dr. Slobodan Lang a uglazbio Ranko Boban, koja u svih Hrvata s ovoga područja budi posebne emocije. Prije i poslije prikazivanja filma okupljenim su se obratili mjesni župnik, fra Slavko Petrušić i provincijal Bosne Srebrene, fra Jozo Marinčić. To su učinili s puno emocija, organizatori i sudionici Konvoja, Anto Damjanović, tajnik Franjevačke ratne bolnice fra Zoran Livančić, dr. fra Velimir Valjan, jedan od predvodnika Konvoja, poznati hrvatski hodočasnik- pješak i istaknuti humanitarac, Branko Čulo…, te omiljena dobra žena Kata Kesten, prognanica iz travničkog sela Nula koja je utočište našla u neposrednoj blizini crkve-bolnice i cijeli rat, svakodnevno, po 7-8 sati donosila je iz okolnih bunara vodu i dijelila je ranjenicima, osoblju. Kratko se obratio i Zdenko Jurilj koji je, na kraju sa svojom ekipom doživio više minutne ovacije. Zasluženo! Jer film je vrlo uspješno napravljen, ima veliku dokumentarnu i povijesnu vrijednost i gledajući ga može se bar dijelom vidjeti kroz kakav su pakao prolazili i prošli, a sve potocima krvi plaćali, Hrvati Lašvanke doline, ratnici, ranjenici, trudnice, novorođenčad, liječnici i drugo medicinsko osoblje, a i svi sudionici konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, njih 167. Jedan od njih, dobri Drnišanin, Ante Vlaić, nije se vratio svojoj obitelji u Zagreb, ubili su ga muslimanski vojnici u blizini Gornjeg Vakufa, na povratku Konvoja u Hrvatsku, 22, prosinca 1993. godine. Jednostavno i u najkraćem rečeno – Film treba vidjeti.
Prije početka prikazivanja filma Lašvanske dive HKC-a Nov Bila otpjevale su pjesmu Tereze Kesovije Srebrena Bosna.
[Best_Wordpress_Gallery id=”158″ gal_title=”HPSB_Bijeli-put”]
Tekst: vitez.info / Zvonimir Čilić
Fotografije: grad-busovaca.com