Travničanka – Novobiljanka Anela Križanac već dugi niz godina aktivno sudjeluje u kreiranju kulturne scene u Središnjoj Bosni. Diplomirala je 2011. godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Sarajevu, odsjek za dramaturgiju, a također je i osnivačica Kazališta mladih ,,Korifej“ koje danas iza sebe ima brojne nagrade i priznanja. S Anelom smo razgovarali o prethodnim aktivnostima, umjetnosti, ali i budućim kazališnim pothvatima.
Kao diplomirana dramaturginja, kako gledate na kazališnu scenu u Središnjoj Bosni? Je li ta umjetnost dovoljno prepoznata u ovoj sredini?
-Na kazališnu scenu, općenito, gledam kao nešto dragocjeno. Ljudi u kazalište dolaze tražeći nekakav uzvišeni osjećaj. Oni na to imaju puno pravo, jer kazalište se i razvilo iz rituala. Kao takvo svojoj publici je nudilo katarzu – pročišćenje. Kazališna scena u Središnjoj Bosni je vrlo živopisna i vrlo živa – življa od političke scene. Živa jer na tako malome prostoru od 3189 kilometara četvornih postoji sigurno pedesetak amaterskih kazališnih skupina. Živopisna je jer se kazalištima smatraju jednako i dramske sekcije i poluprofesionalna kazališta. Pri tome ne mislim da je to nešto što je generalno loše. Naprotiv, vrlo je lijepo da se ljudi bave tako lijepim stvarima kao što je teatar. Tom tvrdnjom vođena, dolazim do zaključka kako je publika u potrazi za katarzom prepoznala naše teatarske sale kao utočišta. Jer, upravo u malim kazalištima, koja su na društvenim marginama i koja afirmira istinske životne vrijednosti, nastaju predstave koje oplemenjuju svoje gledatelje. Moderna kazališna scena iznosi društvene probleme ravno na scenu, pokazujući ružnu sliku društva u nadikako će publika nešto po tome pitanju promijeniti. No, dogodilo se da je kazalište postalo umjetnost koja isključivo nameće ružnu sliku društva i propagira ju. Moje kolege umjetnici se neće složiti s ovom tvrdnjom, misleći kako oni, zapravo, iznoseći probleme na scenu odgovorno pronose istinu. Ali čini se kako se tako s vremenom samo povećava tolerantnost na društvene mane o kojima se govori. Ponovno ću se vratiti na ritual iz kojega se i rodila ova umjetnost i reći ću kako je moderna kazališna scena iz sebe izbacila jedan viši okvir našega života i temeljne vrijednosti društva, te kao takva ona sve ozbiljnije gubi publiku. S druge strane, mala kazališta, pa evo i u Središnjoj Bosni, nemaju problem s gubitkom publike. Naprotiv, u našim kazalištima publike je sve više.
Kada se javila ideja za osnivanjem kazališta namijenjenog mladim glumcima i tko su bili inicijatori toga osnivanja?
-Dok sam odrastala, još u najranijim godinama, moji afiniteti su bili okrenuti scenskim nastupima. Svirala sam flautu, pjevala sam u zborovima, bila članica dramskih sekcija, a kasnije sam postala član Hrvatskog amaterskog kazališta Travnik. Upravo u tome kazalištu sam osjetila ljepotu ovoga posla. U jesen 2006. godine, kao apsolventica dramaturgije, vratila sam se kući. Kako bih dokazala, najprije sebi, a onda i svima koji su sa velikom sumnjom gledali na moje zvanje, odučila sam pokrenuti kazalište. Kazalište mladih „Korifej“ rodilo se baš te jeseni na katu Hrvatskog kulturnog centra koji mi je nesebično ustupio prostorije za rad. Vrlo brzo su proletjeli mjeseci i godine, a „Korifej“ je već imao nekoliko premijera, oko stotinu članova i sve veći broj zadovoljne publike. Bilo je to vrijeme pravog procvata dječjeg kazališta na našim prostorima, jer uz „Korifej“ ,u to vrijeme, vodila sam i Gradsko kazalište mladih „Vitez“ te teatarski skupinu KŠC-a Travnik.
Korifej danas iza sebe ima brojne nagrade i priznanja, a može se pohvaliti i sudjelovanjem na nekoliko festivala. Što biste od toga izdvojili?
-„Korifej“ za svojih deset godina postojanja ima vrlo dobre rezultate. Postavili smo 15 premijera, oko 200 igranja, preko 500 članova kazališta, naše predstave je vidjelo oko 10 000 djece. Posjete festivalima su uvijek naša velika radost, a nagrade donose višemjesečno ushićenje. Ako bih morala izdvojiti neke od nagrada, onda bih svakako spomenula Nagradu za najbolji originalni tekst na Festivalu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva u Konjicu. Na istome festivali još smo tri puta osvojili nagradu za najbolju žensku i mušku ulogu, nagradu za najbolju kolektivnu igru, a na Aplauz festu u Banja Luci osvojili smo nagradu za najbolje glumačko ostvarenje.Kazalište mladih „Korifej“ dio je svih društvenih događanja u Travničkome kraju. Neki od naših članova su danas vrlo uspješni mladi ljudi koji su vještine javnog nastupa i samoizražavanja stekli upravo u Korifeju. Također, na moj veliki ponos, troje od mojih malenih glumaca danas su studenti Akademije scenskih umjetnosti. Činjenica da sam upravo ja bila ta koja ih je potaknula da se bave ovim lijepim poslom,ne može se usporediti niti s jednom nagradom na svijetu. Jer,“U tebi mora gorjeti ono što želiš zapaliti u drugima“(sv Augustin).
Već nekoliko godina radite na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kakva iskustva nosite?
– Kao mlada studentica dramaturgije dolazila sam na Teologiju gledati predstave, koje su tada postavljale Nada Đurevska i Gordana Boban. Sjećam se prepunog amfiteatra kojima su odjekivali aplauzi zadovoljne publike. To je jedno od onih kazališta s početka priče, kazališta koje afirmira prave životne vrijednosti. Dogodilo se, na moju veliku radost i čast, da u tome kazalištu 2012. godine i sama dobijem priliku raditi. Franjevačka teologija je okruženje koje me nadahnjuje, veseli i oplemenjuje. Kroz godine koje sam provela tu upoznala sam puno dragih ljudi od kojih sam tako puno naučila i koji su postali dio mog života – poslovnog, a osobito privatnog. Predstave koja sam postavila na teologiji jedinstvene su po svojim religioznim tematikama. Predstave koje nisu zaboravile svoje iskonske zakonitosti.
Predstavlja li Vam veći izazov rad s djecom ili rad sa starijim glumcima?
-Sjećam se jednom da je moja profesorica rekla kako je najzahtjevnije raditi predstave za djecu. Tada mi se takva tvrdnja činila smiješnom. No, vrlo brzo shvatila sam o čemu je profesorica govorila. Djeca su najiskrenija publika. Publika koja ne zna za kurtoaziju. Ona reagira onoga časa kada im se nešto svidi ili ne svidi. Ne znaju uljudno čekati do kraja predstave, najsrdačnije čestitati, okrenuti se i reći kako je to što su vidjeli odron. U tom slučaju veliki izazov mi je raditi za djecu. S druge strane, u radu s odraslima i za odrasle ja mjerim svoje vlastite dosege, svoje znanje, vještine i umijeće. Teško bih se odlučila za jednu ili drugi scenu. Mogu reći da sam sretnica koja ima mogućnost raditi s obje dobne skupine i kao takva nikada se neću zasititi rada s jednom ili dugom.
Na kakvim projektima trenutno radite i očekuje li nas neka nova premijera?
-Postoji mjesec ili dva u godini kada je zatišje, a sve ostalo je rad na nekoj od predstava. Trenutno je u pripremi predstava sa starijim ansamblom Korifeja koja bi se premijerno trebala odigrati početkom ožujka. Uz to, na repertoaru je i dječja predstava „Pipov tajni prolaz“. Također, trenutno radim i na pripremi teksta „Kraljica Katarina Kotromanić“ za studentski teatar Franjevačke teologije koji će se sredinom travnja izvesti u Sarajevu. U svakom slučaju, bit će opet vrlo živo i živopisno.
Travnički vjesnik | Ivan Volić
