“Pred mojim su mi očima ubili trojicu sinova i supruga, ranili su i mene i moje nevjeste i unučad te još i susjede, porušili su nam kuće i zapalili cijelo selo…
Ali nisu mi ubili dušu i ovu moju želju da živim za svoje dvoje unuka koje volim više nego sebe. Srce mi se stegne i imam osjećaj da će iskočiti kada se samo sjetim svih tih strahota tog tragičnog blagdana svetog Ante sada već davne 1993. godine kada su mi zvjerski ubili supruga Juru te sinove Stjepana, Ljubomira i Dragana. Ma ranili su i djecu i starce, a i sama sam ranjena i dan danas ne znamo kako smo izvukli žive glave. Da mi je netko pričao da se dogodilo takvo nešto nikad ne bih povjerovala, ali, eto, nažalost, sve sam to doživjela i preživjela taj masakr koji mi je odnio sinove i supruga i koji mi je uništio život”, kroz plač nam govori Anica Jurić, prognanica iz sela Kovači u općini Kakanj, kojoj su pripadnici Armije BiH u samo jednoj minuti, i to pred njezinim očima, na zvjerski način ubili supruga Juru (tada je imao 52 godine) te sinove Stjepana (25), Ljubomira (21) i Dragana (20), sve to u pokušaju jedne veće skupine Hrvata koja je iz napadnutih sela Kovači i Grmače samo pokušavala izbjeći prema susjednoj Kraljevoj Sutjesci, a onda dalje prema Varešu i slobodnom teritoriju.
Nažalost, pripadnici Armije BiH su zarobili tu skupinu Hrvata, a onda joj pridružili i još neke zarobljene hrvatske mladiće i krenuli sa zvjerskim iživljavanjem te masakriranjem. Epilog toga je osam ubijenih Hrvata, od čega je polovina njih ustvari obitelj napaćene, ali iznimno hrabre Anice Jurić koja je po svojoj tragediji odmah dobila i naziv bosanskohercegovačke Kate Šoljić koja je također u Vukovaru i okolici izgubila svoje sinove. Da tragedije bude još veća, Anica je gledala i iživljavanje pripadnika Armije BiH koji ni do dan-danas nisu odgovarali za ovaj zvjerski zločin nad Hrvatima sela Kovači u općini Kakanj.
/vecernji.ba/
