Nevjerovatna priča o humanosti, ljubavi prema medicine, poštovanju prema bijelom mantilu i Hipokratovoj zakletvi, stiže nam iz Rožaja. Životni put djece trojice rođene braće jedinstven je primjer ne samo u Crnoj Gori, nego možda i u svijetu.
Čak devetoro od dvanaestoro djece iz porodice Honsić za životni poziv odabralo je medicinu.
“Alida, Elvisa, Elza, Almira i ja smo doktori opšte prakse, a Jasmin, Lejla i Selvija doktori stomatologije, dok je naša najmlađa Šejla 5. godina studija medicine. Ostalo troje, brat pravnik zaposlen je u Tužilaštvu u Podgorici, sestra koja je po struci psiholog trenutno je honorarno angažovana u Domu zdravlja Rožaje a stalno zaposlena u Osnovnoj školi, i još jedan brat je završna godina na Policijskoj akademiji”, priča za Portal Analitika Almir Honsić.
Od malena učeni o humanosti i ljepoti ljekarskog poziva
Almir i Almira odlučili su da znanjem i humanošću pomogu sugrađanima u rodnim Rožajama. Tri Almirove sestre trenutno su na specijalizaciji.
“Elvisa je trenutno na specijalizaciji porodične medicine, Alida na specijalizaciji iz oblasti radiologije, a Elza na specijalizaciji transfuziologije. Almira i ja radimo kao izabrani doktori za odrasle u Domu zdravlja”, kaže Almir.
Ljubav prema medicini i ovom humanom, ali veoma teškom i odgovornom pozivu, u porodici Honić prenosi se s generacije na generaciju.
“Motivacije definitivno nije manjkalo, s obzirom na to da smo odrasli u porodici u kojoj je dosta članova bilo zaposleno upravo u zdravstvu. Čovjek koji se mora pomenuti kada je riječ o medicini i našoj porodici jeste rahmetli primarijus doktor Abdulah Kalač – naš dajo Baćko, kako smo ga svi oslovljavali”, ističe Almir Honsić.
Učeni su, dodaje, od malena o humanosti i ljepoti ljekarskog poziva.
“Moram reći da je primarijus doktor Abdulah Kalač pokretač naše ljubavi prema medicini. Opšte je poznata činjenica da je medicina najhumaniji poziv, a humanost su nam usadili i naši roditelji svojim primjerom na čemu smo im posebno zahvalni”, kaže on.
Odlučili da ostanu u domovini
I dok brojni mladi ljekari razmišljaju o odlasku iz Crne Gore i tome da radni angažman potraže u nekoj od klinika širom Evrope, ljekari iz podorice Honsić odlučili su da ostanu u svojoj zemlji i znanje iskoriste da pomažu građanima Crne Gore.
“Mi smo porodično odlučili da živote, a samim tim i karijere nastavimo tamo gdje smo odrasli, tamo gdje smo se školovali – u našoj Crnoj Gori. Par nas je ostalo u Rožajama, želeći da doprinesemo napretku i razvoju našeg grada, dok su neki od nas karijeru nastavili u Podgorici i Baru”, priča Almir.
Priznaje da položaj ljekara nije na zavidnom nivou kod nas, ali ne odustaje od toga da radom i zalaganjem pokaže kako treba poštovati bijeli mantil.
“Status doktora u Crnoj Gori je, nažalost, jako nezavidan. Smatram da je potpuno degradirana figura doktora u društvu i da je imperativ da se ta situacija popravi. U suprotnom, svjedoci smo emigracije naše branše ka zemljama koje pružaju, prije svega, normalne uslove za rad, počevši od vrednovanja ovog poziva pa završivši sa neuporedivo boljom finansijskom potporom”, ukazuje Almir.
A kada je riječ o planovima za budćnost, kaže da će nastaviti da usavršavaju znanje.
“Ono što je neminovno i što sa sigurnošću sada mogu reći je da slijedi usavršavanje, odnosno specijalizacije. Za sada smo svi odabrali različite grane medicine kojim želimo da se posvetimo, što je smatram, odlično kako za nas, tako i za društvo”, napominje sagovornik Analitike.
Zahvalni roditeljima na nesebičnoj podršci
No, platiti studije za čak 12 studenata, od toga devetoro medicinara, veliki je izazov bio za njihove roditelje.
“Studiranje van svog grada, i to fakulteta koji traje 6 godina, studiranje slobodno mogu reći najtežeg fakulteta iziskuje, prije svega, mnogo odricanja, rada, truda, discipline, ali i i te kako ogromne finansije. Naši roditelji su radnici, ono što su oni uspjeli sa svojih deset prstiju, rijetko ko može”, sa ponosom ističe Almir.
Dodaje i da nisu imali nikakvu podršku institucija.
“I danas kada se osvrnemo na period studiranja, često se zapitamo kako su sve to roditelji uspjeli bez ikakve podrške bilo kakve institucije, koja je morala prepoznati nas u moru drugih, ali nije. Tako da su njihov trud i požtvovanost nemjerljivi, kao i naša zahvalnost za to”, poručuje Almir.
Brz način života, svakodnevne obaveze ne ostavljaju im puno vremena za druženje. Ipak, kada uspiju da se svi okupe, to su, kako priča sagovornik Analitike, momenti velike radosti.
“S obzirom na to da smo prilično zauzeti, kako porodičnim, tako i poslovnim obavezama, ipak nađemo vrijeme da se sastanemo, pa makar za vrijeme praznika. Ono što je zagarantovano na takvom jednom skupu jeste prije svega velika radost, a moram reći da se u tim mikrovremenskim momentima razmijeni veliki broj iskustava i zanimljivosti, svako sa svog radnog polja. Ono što nas najviše ispunjava jesu ponosni osmjesi naših roditelja. Tek tada u potpunosti znamo da smo uspjeli u životu”, zaključuje Almir.
