Predstava Kraljica Bosne, nedavno izvedena u Zagrebu, je dirljiva i nadasve nadahnjujuća priča o sudbini jedne žene, a životnome putu druge. Prva je posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić, supruga bosanskog kralja Stjepana Kotromanića s kojim je imala dvoje djece, kći Katarinu i sina Sigismunda, oboje otrgnuti od majke i odvedeni od strane Turaka u nepoznato: izgubila je supruga, djecu i domovinu, njenu voljenu Bosnu.
Premda je teško opisati životni put Katarine Kotromanić i njenu povijesnu važnost za ove prostore, njenu nesretnu sudbinu su s velikim žarom i istinskim osjećajem oživjeli su studenti Franjevačke teologije iz Sarajeva pod vodstvom druge- kraljice kazališne scene središnje Bosne.
Vaša sam službenica.- prve su riječi koje kraljica kazališne scene izgovara u ovoj predstavi: žena koja je svoj životni put, još kao djevojčica koja je radila predstave za djecu izbjeglice, vezala za kazališnu umjetnost, nešto što je gotovo nezamislivo u ovim krajevima. Jako je zanimljiva i dirljiva priča o početku zaljubljivanja u ovo zanimanje. Na pitanje o izboru životnoga poziva naglasila je kako kazalište smatra mjestom gdje ljudi trebaju doživjeti rasterećenje od teške svakodnevnice te kako je današnji destruktivni teatar pogrešan iz razloga što niti ima moć rasteretiti niti razveseliti publiku:
U ratno vrijeme živjela sam u svojoj rodnoj Novoj Biloj. U to vrijeme bilo je puno djece izbjeglica, uglavnom iz zeničkog i travničkog kraja. Nije bilo struje i vladao je opći strah i neizvjesnost. Dosjetila sam se jednoga dana, vidjevši nekoliko odraslih kako sjede u susjedovoj garaži i pričaju o ratnim strahotama, kako mi je taj prostor garaže izgledao kao kazališna scena, a klupe kao gledalište. Osmislila sam nekoliko imitacija, skečeva, plesnih koreografija i krenuli smo pripremati predstavu kako bismo uveselili roditelje, a i djecu. Na papririma smo šarenim bojicama ispisali pozivnice, podijelili i čekali. Došli su svi pozvani, a predstava je na njih djelovala tako opuštajuće i terapeutski da su je dugo , dugo spominjali. Već tada sam uvidjela moć teatra da u teškim ratnim danima izmami osmjehe i povede ljude na neko drugo mjesto gdje je život ljepši – makar na kratko.
Tako je i predstava Kraljica Bosne nastala pod redateljskom palicom dramaturginje Anele Križanac, rodjene travničanke, ujedno i osobe kojoj je dodijeljena uloga kraljice Katarine. Gledavši predstavu jasno je da, koliko god talenta osoba posjeduje, emocija i stapanje s likom je ključ uspjeha predstave, a u ovoj predstavi, Kraljica i Anela su jedna osoba. Predstava je ugledala svoj početak u veljači 2017.godine u izvedbi Studentskog teatra Franjevačke teologije. Dosada je izvedena šest puta, a posljednja izvedba koja se dogodila u Zagrebu gurnula ju je u samu žižu kazališne i šire javnosti u BiH i Hrvatskoj.
Od takve povijesne priče Anela je smogla hrabrosti stvoriti djelo koje će osvojiti srca publike budeći ponos i ljubav prema vlastitoj domovini, volji i snazi ljudi prošlih vremena zbog čije upornosti nismo ni pod višestoljetnom vladavinom izgubili identitet..
Strudirala je dramaturgiju na sarajevskoj Akademiji scenske umjetnosti i stekla zvanje dramski pisac. Po završetku studija postala je uposlenicom Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila, vodi kazalište mladih Korifej (od grčke riječi koja između ostaloga znači i prvi glumac) vec 11 godina, kroz koje je prošlo 500tinjak djece, napravljeno 16 predstava. Anela je podrobnije pojasnila što njoj predstavlja ovaj projekt i kakve uspomene stvara:
Kazalište mladih „Korifej“ nastalo je u Hrvatskom kulturnom centru Nova Bila 2006. godine u jesen. U početku smo djelovali sramežljivo i samozatajno, no brzo su naše predstave postale otkriće za našu publiku i „Korifej“ je stupio na scenu. Odigrali smo do sada šesnaest premijera, od toga dvanaest za djecu i četiri za odrasle. U pripremi su još dvije koje će svoje premijerno igranje doživjeti početkom slijedeće godine. „Korifej“ je do sada imao više od tristo repriza i preko 10 000 gledatelja. Za jedno provincijsko, marginalno kazalište to su impozantne brojke.
Kroz moj, evo već desetljetni rad s djecom i mladima, najveću radost doživim onoga trenutka kada vidim koliko su mladi glumci narasli u samosvijesti, slobodi izražavanja, artikulaciji vlastitih stavova, kako su napredovali u timskome radu, kako su nastavnici jezika u školi prepoznali izvjesnu širinu u razmišljanjima i analizi kod takve djece. Neka od moje djece danas su studenti i magistri glume. To me izuzetno veseli; činjenica da sam u nekoga utkala makar tračak radosti koji teatar stvara u čovjeku.
Uvjerenja sam kako teatar može mladima dati jednu vedriju sliku svijate i uliti im optimizam u njihove životne odluke. Moje probe su vesele, opuštene, uz smijeh. Pa tako i sam proces nastanka predstave na nas djeluje terapeutski. A ako nam se još posreći da se ono što smo spremali svidi publici, naša radost je stostruka.
Nadalje, s ovime ne staje njen angažman. Ona je osoba koja vodi, i uživa u tome, Studentski teatar Franjevačke teologije u Sarajevu od 2012.godine, gdje je naslijedila veliku Nadu Đurevsku za koju , naravno, ima samo riječi najveće hvale:
Bila mi je neizreciva čast nastaviti rad prvakinje našega glumišta Nade Đurevske. S radošću sam prihvatila ponudu, ali moram reći i sa zebnjom da li ću moći nastaviti tamo gdje je ona stala. I sama sam kao studentica dramaturgije dolazila na Teologiju i gledala Nadine predstave. Bila bih neiskrena kada bih rekla kako nisam poželjela doći na njezino mjesto i , evo, nakon nekoliko godina želja mi se ostvarila. Jako sam zahvalna Bogu što se mogu baviti poslom kojeg toliko volim i živjeti od njega. Smatram se povlaštenom u tome smislu. A raditi na Teologiji u Sarajevu je isto tako jedna povlastica i za mene posebna radost. Teologija je za mene utočište. Toplo okruženje u kojemu sa dragim mladim ljudima zajedno postavljam predstave koje se ne mogu vidjeti u našoj zemlji pa i šire. Na Teologiji nastaju predstave koje slave prave vrednote, u kojima su etika i estetika zagrljene, a to je smisao iskonskog uzvišenog teatra.
Dosada je režirala sveukupno tridesetčetiri predstave za djecu i odrasle, među kojima su najpoznatije Umišljeni bolesnik iŽenski razgovori, i naravno najveća od svih Kraljica Bosne. Na pitanje zašto Kraljica Bosne uslijedio je odgovor kako je Katarina Kotromanić uzor i ikona u ljubavi prema domovini čije postulate bi trebali slijediti mnogi.
Upravo zbog toga mogu slobodno napisati kako je Anela Križanac, rođena 15.11.1983. kazališni uzor i ikona naše središnje Bosne i puno šire.
Naposljetku, budući da iza ovakvih životnih ostvarenja skoro uvijek mora postojati neka vrst potpore i motivacije- to pitanje je ostavljeno za kraj, a odgovor je priznanje osobi bez koje Anela, kako ona sama kaže, ne bi bila to što jest:
Svoj poslovni uspjeh ne bih mogla ostvariti bez velike podrške moga muža Ivana. Ne samo da mi je podrška nego i velika pomoć u procesu nastanka predstave. Obično projektira i izrađuje scenografiju. A scenografija u predstavi Kraljica Bosne njegovo je idejno rješenje.
