(Jedno čitanje za D.B.)
„Otuda i sve zlo, jer čim se čovjek iz stada izdvoji i prestane blejat te svojom glavom počne mislit, hazom budalom ga proglase.“ – str.151.
Piše: Zoran Ljubičić
Promovirajući svojedobno Sirat-ćupriju književnik Željko Ivanković kazao je da je ova knjiga nastala u kontekstu pisanja tri stručne knjige u vrijeme autorova studijskog boravka u SAD-u, što navodi na zaključak da je njen sadržaj nastao od materijala koji nije izdržao kriterije stroge znanstvene selekcije a bilo ga je dovoljno i dovoljno zanimljivog da bi se mogao uobličiti u formi povijesnog romana.
Za fra Milu Babića ova knjiga govori o dobrom čovjeku fra Anti Kneževiću, a sam autor predstavio ju je kao knjigu o nepokretnosti vremena u Bosni. Ovaj iskaz prigodna je varijacija autorove historiografske teze o vladavini prostora nad vremenom navedene kao podnaslov knjige Povijest est magistra vitae, a koja odražava autorovo shvaćanje uloge historiografije u društvu poput bosanskohercegovačkog…
U tom smislu držim da je Sirat-ćuprija dobrim dijelom romaneskno razvijanje te teze i približavanje autorova historigrafskog diskursa široj publici.
Sadržaj knjige ispričan je kroz dvanaest poglavlja koja svojim naslovima, s jedne strane, upućuju na svojevrstan dnevni red i tematski interes male skupine franjevaca na njihovu neformalnom kapitulu u blagovaonici fratarske kućice u Jajcu prvi dan po dolasku fra Ante Kneževića iz Petrićevca na službu u Jajce 1876. godine, a, s druge strane, oblikuju romanesknu strukturu u kojoj središnji motiv je nesvakidašnja biografija pod habitom – svećenički, intelektualni i ljudski credo fra Ante Kneževića – te, kako je navedeno, u određenoj mjeri i samog autora.
Romaneskna forma oslobađa autora zanatskih historiografskih stega i on čitatelja – suverenim znanjem, jasnim stavom i lakoćom u postupku – (u)vodi u svijet bosanskih čuvara pamćenja: prepirke oko islama i kršćanstva, priče i snoviđenja čaršijskih gubitnika kao praslika novoga Adama,iskustva i doživljaje tuđine, poetsko kazivanje o Dobretićima, tumačenje snova, knjigu postanka bosanskih Hrvata…
Jedan od svećenika, fra Augustin zvani Gušta, započinje naizgled neobičnu priču o navodnoj teološkoj raspravi na jajačkom pazaru između muhamedanca i krstjanina, Žvalje i Jure s Bešpelja. Bezazleno cjenkanje oko kupoprodaje teleta nastavilo se kao teološka raspra i završilo mrtvom glavom. Slijede rasprave i zadjevice, solilokviji i pošalice, slike sna…
Višak je zla u Bosni, a od viška zla mnogoga glava zaboli. U Bosni, na granici svjetova i kultura, primordijalna priroda zla u kojem god obliku da se ispolji, poprima vjerske konotacije. Pri tomu ovdašnji ljudi jedva da slute da ih netko iz daljine na zlo navodi. Stoljećima suživljeni s narodom, zlopateći i nadajući se skupa s njim, bosanski franjevci izgradili su vlastito i osebujno gledanje na svijet – bosansku teologiju – kao vlastitu životnu filozofiju i praktičnu mudrost odgovora na zlo: živjeti u zlu i sa zlim a sam se ne prozliti…
U životu fra Ante Kneževića ćuti se bilo Bosne i povijest njenih krvavih godina.
Stoljetna vjerska razdvojenost iznijela je na čistac te produbila i druge razlike među ljudima, ali ih u konačnici prepoznaje kao vjerske e da bi se na toj spoznaji opravdao i lakše podnio život izgrađivan i življen u paralelnim svjetovima.
U pitanju su različiti tokovi koji imaju jedinstveno izvorište.
Kod fra Ante Kneževića živuća je i djelatna svijest o zajedničkom podrijetlu i sličnosti među ljudima u Bosni; on se pobratimi sa zadnjim siromahom u čaršiji, i on i njegov čaršijski ahbab Zemljo vole Bosnu takvom kakva jest i žele je boljom učiniti, a neki drugi bi je gradili samo za sebe i po svom ćeifu…
Bratstvo među ljudima je moguće po činjenici da smo ljudi, a do Boga svak’ neka svojim putem ide. Fra Anto bi, za početak, crkvu sv. Marije/Sultan Sulejmanovu džamiju u zajedničku bogomolju pretvorio.
Fra Anto Knežević posvećeni je vjernik, dosljedno živi Riječ Božiju i gaji povjerenje u čovjeka. Oni sa dna, odozdo, iz same srčike ljudske egzistencije – gdje su veze istinske i bezuvjetne – nagovještaj su novog čovjeka, a kao baštinici sna o zemlji zajedničkih predaka oni i Bosnu mogu rajem na zemlji učiniti. Na novoj osjećajnosti i mudrosti mora se raditi polako i ustrajno. To mogu samo oni koji gaje nesebičnu ljubav prema zavičaju i domovini.
I on i oni prilagodili su se ovoj zemlji, a ne ovu zemlju sebi.
Beskompromisno pristajući uz evanđeosku poruku ljubavi prema bližnjemu kao univerzalni domovinski (u)topos svih ljudi – svijet koji bi on oblikovao kao dom svima – te ustrajući u političkom bošnjaštvu, fra Anto je jedan od onih rijetkih koji je (samo)skrivio vlastitu samoću u Bosni: njegovi ga ne trebaju jer se osjeća skučeno u njihovu katolikluku, a drugima ne pripada jer nije Bošnjak po mjeri njihove isključivosti. Prvi nisu izdržali patnju višestoljetne razdvojenosti od njihove kršćanske (i nacionalne) subraće s druge strane Save pa im njegovo bošnjaštvo sada kad švabo dolazipredstavlja nepotreban teret, a drugi su ga krivotvorili do neprepoznatljivosti da im u njihovim unitarističkim zahtjevima ne bi došao kao nečista savjest. (Čas lobotomije kao nacionalni program…)
Dok gleda u nas sve zajedno i državnu zajednicu bosanskih naroda snuje, fra Anto, na podlozi kršćanskoga univerzalizma, zagovara integralno bošnjaštvo kao nacionalno bosanstvo – državljansku naciju ravnopravnih vjera – što je dosljedan zahtjev za europizacijom Bosne na vrijednostima slobode, jednakosti i bratstva i posve u duhu europske političke moderne.
Anticipacijski moderan, ispred je svoga vremena i zato neshvaćen.
Na razmeđi epoha – jedne beznadežno zastarjele i, druge, ne(s)poznate i ništa manje opasne – kao paradigma onoga koji je po snazi svoga uvjerenja sam u Bosni, fra Anto Knežević ispisuje labuđi pjev svoga bošnjaštva koje niti kome treba niti tko želi.
Vjeran misli i djelu jedne slične prometejske sudbine, zatajenom i zaboravljenom Ivanu Frani Jukiću, slavjanofilu i Bošnjaku, on snatri o spašavanju bošnjačke supstance naroda sviju vjera kao domovinske odrednice propovijedajući staru bosansku slobodu kao mitsku slobodu jednom živućeg i davno propaloga kraljevstva.
Stoljeće kasnije, u ponovnom komešanju na granici kao potvrdi teze o prevlasti prostora nad vremenom, jedni otuđuju narod od vlastite domovine, a drugi ga guraju u pozajmljeni identitetpolažući ekskluzivno pravo na domovinu krivotvorenjem upravo fra Antina bošnjaštva. Religija im je zajednički imenitelj kao metafizička legitimacija političke moći e da bi od svoje vlasti (vlasti svojih) stvorili vanpovijesnu kategoriju, a od duha što lebdi nad Bosnom uporište svojih banasanja koje je duhovnost njihova opipljivog ovozemaljskog interesa.
Dubravko Lovrenović nema milosti prema tim proizvođačima magle ma s koje strane dolazili.
S akribijom onoga koji je upućen u znanstveno znanje i s imaginacijom u književnom postupku kojom očarava čitatelja u premoštavanju zijeva prostor/vrijeme dočaravanjem današnjeg vremena iz perspektive davnašnjeg naratora, Lovrenović se obračunava s etnogenetskim mitomanima s ironijom i intelektualnom zajedljivošću koje ne ostavljaju mjesta sumnji da su današnji oci i sveci nacije ništa drugo do li vašarski prodavači nacionalne šećerne vodice.
U mnogo detalja i mnoštvu minijaturnih pasaža čija se literarna vrijednost prepoznaje tek u ponovljenom čitanju, Dubravko Lovrenović ispisuje romanesknu simfoniu heroicu u slavu liku i djelu koje nije pregorjelo epohu jer nije doprlo do šire svijesti.
Ustrajno i temeljito se radi(lo) na tomu na način koji je tek dotaknut u ovom prikazu.
Ime jedne ulice u Gradu i jedna knjiga produžuju sjećanje i potiču na razmišljanje.
