“Svjetlo riječi” donosi priču o duhovnom putu vjere Bože Klarića iz travničke župe sv. Petra i Pavla u Brajkovićima pod nazivom “Mi smo vremena” koju prenosimo u cijelosti.
Božo Klarić
Moje ime je Božo Klarić, suprug sam i otac dvoje djece te pripadnik Oružanih snaga BiH. Član sam Franjevačkoga svjetovnog reda i vijeća OFS-a Bosne Srebrene kao povjerenik za Framu (Franjevačku mladež). Kako je išao moj put od ministranta, framaša pa, ni sluteći, do trećoredaša?
Mislio sam da se Trećemu redu pridružuju samo bake koje nose pas (pojas) sv. Franje te nešto potiho kruničaju i mole. Čvrsto vjerujem kako je jedna žena, moja pokojna baka, svakodnevno sijala i zalijevala sjeme molitvom Gospine krunice, zrno po zrno, koje je donijelo ploda u svoje vrijeme. Od ranoga djetinjstva bio sam vezan uz Crkvu, nakon rata često sam dolazio u rodno mjesto Brajkoviće gdje bih ministrirao u našoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, igrao se i veselo provodio dane. Kada sam se vratio sa svojom obitelji, postao sam član Frame. Kroz Framu smo se družili, upoznavali, putovali i otkrivali duhovnost sv. Franje.
Za vrijeme školovanja ne moramo se brinuti o mnogim stvarima koje nas stignu kasnije u životu poput onoga što ćemo jesti ili hoćemo li si moći nešto priuštiti. Nakon završene srednje škole bio sam u „praznom hodu”, leru, što bi se reklo. Nisam znao što ću, kuda ću, jednostavno sam se tražio i mogu reći, nije bilo lako. Upisujem se na Fakultet sporta i tjelesnoga odgoja. Početak studiranja i odvojenost od obitelji povećao je poteškoće i nesigurnosti kroz koje sam prolazio. Tražio sam se na osnovnim ljudskim razinama – socijalnoj, duhovnoj, psihičkoj i tjelesnoj. Identitet jedne osobe ovisi i o tome čemu u svom životu dajemo prednost. Ni sam ne znam kako, ali duhovnost mi je pala u prvi plan. Ne zbog toga što sam bio okupiran molitvom ili gajio neke pobožnosti, nego što sam bio prazan i htio se uhvatiti rukom za neku slamku spasa kao što se moja najmlađa kćerkica Klara hvata rukicama iz hodaljke za sve što stigne po kući.
Duhovni rast
S teretom i jarmom koji sam osjećao, jednom sam u svojoj sobi zavapio iz dubine svoje duše i upitao: „Bože ima li te? Jesi li ti živ?” Vjerovao sam da Bog postoji, Isus, Bl. Djevica Marija, sv. Anto i ostali sveci, međutim bili su negdje po strani osim kad mi zatrebaju kao u imeniku hitni brojevi. Sjetio sam se bakine molitve krunice, kako me je učila usprkos tome što mi je bilo naporno i dosadno. Ne znajući za neki drugi izlaz iz tadašnje situacije, otvorio sam molitvenik sv. Ante i tražio molitvu krunice. Počeo sam iskreno, djetinje, korak po korak, zrnce po zrnce, otajstvo po otajstvo. Uvidio sam kako me je molitva oslobađala i preobražavala. Teret i jaram koji su me pritiskali i zarobljavali postajali su lakši. Tada sam osjetio Božju blizinu kao nikada prije. Mijenjao sam se i preobražavao. Nisam doživio nikakva viđenja i ekstaze, ali sam prvi put osjetio da je Isus živ. Biblija mi je uistinu postala živa riječ, radosna vijest.
Trudio sam se istinski živjeti svoju vjeru, češće sam išao na sv. misu i ispovijed. Redovito se molio, čitao i gledao duhovni sadržaj od kojega sam rastao i duhovno sazrijevao. U to vrijeme u samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu održavale su se studentske tribine koje sam posjećivao zajedno s cimerima i prijateljima. Ubrzo sam se priključio Frami koja je osnovana pri samostanu i bio aktivan u njezinim sekcijama.
Fra Slaven Brekalo jednom prilikom izjavio je kako se može dogoditi da prođeš kroz Framu, a Frama ne prođe kroz tebe. Mladi kažu kako im Frama daje krila, a mi, članovi FSR-a, kartu za raj. Ta karta je konkretna, zahtjeva molitvu i rad. Kroz početne formacije i animacije Frame, uvidio sam što je Frama – dijete Trećega reda.
Međutim, ne bismo smjeli cijeli život ostati na mlijeku, kako kaže sv. Pavao, već na tvrđoj hrani. Poziv u Treći red nije poziv u muzej gdje ćemo se diviti izloženim eksponatima, nego hrabro i snažno braniti i živjeti svoje ideale i uvjerenja.
Bl. Alojzije Stepinac na jednom mjestu kaže: „Jedan od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati. Ili jesmo ili nismo katolici.”
Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života.
Moj put u FSR dogodio se na poticaj fra Danijela Rajića koji mi je predložio da nastavim svoju franjevačku formaciju kroz Treći red. Iskreno nisam nikada puno razmišljao o tome da budem trećoredac jer sam mislio da je to samo za bake i da muškarci ne mogu biti dio toga. Međutim, nisam htio napustiti ni veliku Franjevačku obitelj jer mi je bilo važno da sam dio toga i da duhovno rastem.
U današnje vrijeme možda nismo ni svjesni bogatstva pripadnosti određenim crkvenim zajednicama, kao što su ovom slučaju naše franjevačke. Zajedništvo podupire pojedinca, daje snagu i motivaciju.
Nije u redu govoriti kako je nekada sve bilo lakše i kako je danas teže dok i sami ne činimo ništa za bolje sutra. Kao da smo zaboravili da se za dobre i vrijedne stvari treba žrtvovati i ustrajno boriti. „Ljudi kažu zla vremena, teška vremena. Čestito živimo i vremena su dobra. Mi smo vremena”, ističe sv. Augustin.
Želim reći kako je šteta za mlade ljude koji su dobar dio svojega mladenaštva proveli u Frami da tako olako napuštaju franjevačku obitelj. Odgovornost leži na meni, na tebi i našim duhovnicima. Kod pojedinih ljudi vlada mišljenje kako će mladi ionako napustiti Framu, stoga je uzalud trud i žrtva oko toga. Međutim, puno je mladih koji nisu u sakramentalnom životu ili nikako ne idu u crkvu. Smatram da se isplati svaki trud koji se uloži u mlade i važno je ne posustajati u tome. /svjetlorijeci.ba/
