Osamdesetjednogodišnja Samija Ramić – Gara živi u trebinjskom selu Lomači. Do nje se dolazi lošim putem mnogo manje asfaltnim, više makadamskim, a posljednja tri kilometara morate prepješačiti, kozijom stazom.
U maloj neuglednoj kućici samo sa jednom prostorijom, provodi svoje staračke dane, bez struje, bez vode, a kako reče zimi uopće ne loži vatru, navikla se na hladnoću.
Sama sa svojim životinjama remeti tišinu trebinjskih brda. Svoj život je opisala kroz “Ličnu pjesmu”.
Kroz svoje stihove je najbolje opisala svoj život u samoći.
“Sve sam knjige zavoljela još kada sam bila mala
Od Bukvara, prve knjige, do Markosovog Kapitala
Kad` sam slova naučila, poče čitat knjige klete
Školovat se nisam mogla, siromašno bijah dijete
Zato mi se pusta želja ostvariti mogla nije
Željela sam da postanem profesorka istorije”, kaže u prvoj strofi osamdesetjednogodišnja Samija Ramić – Gara.
/fokus.ba/
