Kata Kesten iz sela Nula nadomak Travnik sa svog kućnog praga istjerana je 18. 11. 1992. godine kada su Hrvate tog kraja protjerale srpske i JNA snage. Tada je kao prognanica stigla u Novu Bilu, a svoj novi, privremeni, dom pronašla u jednoj od kuća u blizini crkve Duha Svetoga, crkve koja je danas simbol opstojnosti Hrvata u Lašvanskoj dolini, a koja je za vrijeme opsade 1993. godine bila bolnica za ranjenike. Ovo je priča o herojstvu bake Kate Kesten, žene koja je tijekom 1993. godine svakodnevno donosila i po 200 litara vode ranjenicima u crkvi-bolnici u Novoj Biloj. Ovo je priča o lašvanskoj samaritanki.
“Ostala sam zadnja s našom vojskom ovdje. Mi smo branili ova sela od JNA. Karaula bi ostala odsječena da je HVO otišao. Mi smo 1992. i muslimane branili. To se danas ne smije reći, al’ to ti je tako bilo”, govori.
Ranila je srpska granata
Iznad Katine kuće bio je tzv. put spasa za Jajce. Njime su svakodnevno prolazili vojnici HVO-a koji su branili Vlašić i Lašvansku dolinu od JNA.
“Moj se sin vratio iz vojske 1990. godine i odmah je otišao u Hrvatsku na ratište kao dobrovoljac. Meni su jednom nazvali da mi kažu da je on tamo, ja sam rekla tom pukovniku ‘nek’ vam je sretno, da je obranite i da napravite državu’. Neće ti državu ni’ko poklonit’, za državu se moraš boriti”, govori Kata čija su trojica sinova branili i Lašvansku dolinu.
“Mog su ćaću partizani zatvorili u Travniku, on se samo borio da nama komad kruha donese, to ti je bila sudbina hrvatskog svita ovdje. Uvik je borba i samo borba”, govori Kata.
Kata je 1992. godine ranjena od srpskih granata, u gornjem dijelu tijela imala je dva gelera, a u nozi jedan. Tijekom 1992. godine nosila je hranu u travničku bolnicu za hrvatske ranjenike i pomagala vojnicima HVO-a kada su išli prema Vlašiću.
“Oni gore krenu, nemaš ništa, ja ih svratim da malo pojedu slanine, čvaraka, napravim im pitu, dam im rakije da gore odnesu. Ma nemaš ti ništa. Nema oružja. Mi smo žene znale ubacit’ petarde u flaše i onda Srbi gore misle vidi kako oni doli svašta oružja imaju, stvarale smo buku da misle da je više naše vojske. Naši gore iziđu, brane to, nemaju ništa samo dobru volju i veliko srce”, prisjeća se Kata.
Međutim, već u ljeto 1992. godine, kaže počelo je dolaziti do prvih trzavica između Hrvata i Muslimana u Lašvanskoj dolini.
Bit će krvi
“Ja idem ranjena pješice do Travnika, idem doli niz Kalibunar i sretnem jednog Muslimana. On meni kaže ‘bit će krvi do koljena u kasarnoj’, ja mu govorim, kako bolan, pa skupa branimo? Kaže on meni ‘jest al’ hoće vaši u Travniku nekakvu Herceg-Bosnu, državu u državi’. Onda sam se spremila i otišla do zapovjedništva Vojne policije HVO-a da im to prenesem”, govori Kata.
Otišla je u zapovjedništvo HVO-a u Travniku i prenijela ono što je čula od tog Muslimana.
“Nemojte misliti da ja sad širim propagandu, ali nemojte da nas privare i pobiju nam vojsku”, govorila im je Kata tada, međutim, bošnjačko-muslimanski planovi su, čini se, i bili takvi.
“A vidiš ti sve ti se do tako i izdešavalo. Oni su trpali u kasarnu svoje, čekali da im dođu njihovi iz Krajine i dok su se spremili, onda su nas napali”, kaže Kata. Prisjetila se i kako se na radiju stalno govorilo, dok je HVO branio Vlašić, da je došlo 30 brigada iz Zenice i da je “svijet u Lašvanskoj dolini poklan i da od Hrvata više nema ništa”.
Dolazak u Novu Bilu
“A možeš ti misliti kako je tad bilo našoj vojsci, gore si daleko, braniš Vlašić, Jajce, a ovi pričaju da naših dole nema, da je Zenica upala u dolinu, pa to je jezivo. Ne znaš di bi prije, a ne možeš nigdi, nismo mi imali vojske koliko su oni imali, i jedni i drugi”, govori.
U studenom 1992. godine u Novu Bilu je došla kao prognanica kada je hrvatski puk vlašićkog kraja protjeran od JNA.
“Jedan dio svita je otišo gore Srbima, pred’o se pa iziš’o tako. Mi smo dole, preko Kajabaše, na Gostunj, preko Bukovice i u Novu Bilu. Takva je bila zapovid od vojske”, govori.
Kuću u kojoj je boravila kao prognanica u Novoj Biloj, Kati je dodijelila Operativna zona HVO-a Središnja Bosna.
“Meni je tu kuću naša vojska dala, ispod mene je bilo porodilište gdje sam pomagala. Ali pomagala sam di god sam mogla, i krave sam telila, prasile se krmače, svima sam pomagala. Prvu noć kad sam došla pravila sam uljanicu. Mi nismo devet miseci imali struje ni vode, u crkvi je bilo malo vode”, govori Kata.
Tada je Kata u Novu Bilu dovezla i svoje dvije krave, pet ovaca. U dvorištu je imala i kokoši.
“Ja zakoljem ovcu, pa malo sakrijem, podilim, ispečem, onda zovnem vojsku da pojede, pa šta će oni bona, oni samo jeli leću, di ćeš ti branit’ Pješčaru gore, to je bilo najgore, a jest leću”, govori Kata.
Od studenog 1992. godine pa sve do veljače 1994. godine, Kata je, zapravo, bila dobri duh bolnice- crkve u Novoj Biloj. Svakodnevno je donosila i po 200 litara vode ranjenicima u bolnici s jednog bunara u Novoj Biloj. Svi su bunari presušili te 1993. godine. Vode i struje nije bilo godinu dana u enklavama u Lašvanskoj dolini.
“Naši ranjenici prvo su se smišćali u Gladniku i Bekavčevim kućama, ja idem tamo, nosim im hrane, vode, šta sam imala, nosim i doktorima. I doktori isto idu od kuće od kuće i liječe”, govori Kata.
Otvorite crkvu
Jedne je prilike, tako, otišla i fra Zoranu Livančiću, bosanskom fratru i ratnom tajniku bolnice-crkve.
“Kažem ja njemu ‘fra Zorane, vi morate otvoriti crkvu za ranjenike, kako će doktori obilaziti, pa oni sve idu pješice, jednima ovdje treba pomoć, jednima od nje, otvorite crkvu’, i eto, ne prođe malo fra Zoran to otvori”, govori Kata.
Inače, Kata je prije Domovinskog rata skupljala novac kojeg je donirala za gradnju crkve u Novoj Biloj.
“Kad su se temelji pravili, za vrime Titova režima ja sam odnila dole pare, malo sam zašćedila. Svitu je bilo daleko ići u Guču Goru i u Dolac na misu. Bilo mi je tad drago da se ta crkva u Novoj Biloj napravi. Eto, možeš misliti sudbine”, govori.
Crkva u Novoj Biloj ubrzo je postala najpoznatija improvizirana bolnica na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
“Kad su oni to otvorili, onda sam išla po selu tražila jorgane, jastuke. Nije bilo ležajeva. Ranjenici su nam ležali na crkvenim klupama. Mi sastavimo dvi klupe i naši branitelji ranjeni tu leže, golo to sve, nema ničega ispod njih”, prisjeća se.
Imala je, kaže svega, samo nije imala svoje kuće.
“Iznijeli smo mi odozgo tonu brašna, sto kila masti, zaklali dvoje krmadi, ja sam to u buradima ponila dole. Dovezli smo to do Kalibunara i onda kad Srbi ne pucaju s Vlašića u 2 ujutro vozili u Bilu. Ja sam svom sinu govorila ‘vozi sine, vidit ćeš kako je gledat’ u drugog”, kaže.
Kata je svakodnevno, više od godinu dana, nosila vodu, čajeve, mlijeko i hranu ranjenicima u bolnicu-crkvu u Biloj.
“Dvi sam njive odmah posijala s proljeća, nosila vodu, mlijeko, kuhala pite, nagovarala žene po selu da i one tako. Svima sam govorila ‘ovo je sad bitka i svi moramo sudjelovati na svoj način, oni nas gore brane, hranila sam i Srbe što su ostali ratovati s našom vojskom”, govori.
Ranjenici s Pjesčare i posvećeni bunar
“U Biloj mi je na rukama izdahnuo sestrin sin, on je dole ranjen u Busovači, branio Busovaču. Isto jedan je momak bio s Kalibunara, sin jedinac u matere, iskrvario je, a dan prije kod mene bio subotom s vojskom, ja im zaklala ovcu da malo jedu kako treba”.
Najgore je kaže, bilo kad su dolazili ranjenici s Pješčare i iz Novog Travnika.
“To je bilo strašno nešto kad su ih dovezli iz Novog Travnika. Došlo ih je sto ranjenih u pola sata. Bio i jedan musliman, ležao u Biloj. Ja njega pitam ‘treba li mu vode’, kaže on ‘nemam ni flašu’, velim mu ja ‘ja ću ti sve donit, ti si ovdje ranjeni pacijent k’o i drugi ljudi’. On je brzo otišo u Zenicu u bolnicu, al’ hoću da ti kažem da su naši doktori pomagali svim nacijama i njihovoj vojski”, govori.
Snage tzv. Armije BiH su već u siječnju 1993. godine presjekle vodu, pa hrvatska područja vode nisu imala više od godinu dana.
“Nema vode nigdje, nemamo struje, ništa nemamo godinu dana. Jedini bunar taj koji nam nije presušio je bio onaj Matije Sučića, to je gore malo u brdu iznad crkve, ja sam u njega ulila blagoslovljene vode kad su bila Sveta tri Kralja u siječnju 1993. godine. Svi su prisušili osim tog, eto, zar to nije Božje proviđenje za naš narod”, govori Kata. Prisjetila se i kako je nekada čuvala tijela poginulih vojnika HVO-a u blizini crkve-bolnice.
Čuvanje mrtvih
“Mi smo tu stajale kod njih, kod tih njihovih tijela mrtvih, da ih paščad ne pojidu i raznesu. Onda su fratri otvorili, pa smo tamo k’o mrtvačnicu napravili”.
Ranjeni vojnici HVO-a svakodnevno su dolazili u crkvu-bolnicu u Novoj Biloj.
“Fra Zoran je tad otvorio one garaže i podrume, tu smo ih smišćali. Onda je naredio tamo da nam se naprave stolovi za te mrtve u pilani dole, oni su ti tu bona ležali, ma strašno bilo za viditi. Više mrtvih nego živih je stalno bilo”, govori Kata.
U tu prostoriju jedne je prilike odvela i nekog novinara iz Europe.
“Ja sam ti njega tamo odvela, taj dan kad je došao naši su odbili napad na Novi Travniku, tad je svita poginulo gori, Bože sačuvaj, njih je stotinu došlo, sve bona raskomadani kakvi su bili. A ja ti tog novinara za ruku i dole, on je to snimio i poslao meni bilten šta je k’o biva napisao. Onda sam taj bilten dr. Kulišu pokazala i on meni kaže ‘daj bako meni taj bilten da ja to presnimim, doći će vrijeme kad nam neće vjerovati da je tako bilo'”.
Međutim, prema njenim riječima, to je vrijeme uvijek bilo tako.
Uloga novinara
“Jednom je njih 10 došlo prid crkvu, ti novinara. Mi im bona govorili sve ‘nako kako jest, prošlo malo, mi na radiju slušamo da mi to muslimanima radimo, sve bona obrnuto”.
Kako kaže, namjerno su pogrešno prevodili strancima.
“Bila jedna naša cura iz Zenice, znala engleski, ona ti je slušala tamo njih i napala tu jednu prid crkvom da je kontra prevodila. Oni su ti bona rekli da mi njih držimo u okruženju, stalno su to govorili”.
Prvi novinar koji je s kamerom ušao u bolnicu – crkvu bio je viteški novinar, Srećko Stipović.
“Njega pamtim cili život. Bog mu zdravlje dao. On je prvi dole bio snimao i ‘nako kako jest prikaziv’o. Ovi su drugi su došli po političkom zadatku. Ja to znam, to je tako”, govori Kata.
Mnogi su se, čak i liječnici iz ratne bolnice- crkve, trudili opisati taj kaos koji je vladao i objasniti taj fenomen Nove Bile. Međutim, baka Kesten je to, čini se, najbolje objasnila.
“Ja nosim vodu, Bila se granatira, ni’ko ne smije izić’, sabirala sam žene da i odu i one tamo pomagati. To je crkva, jednostavno crkva- tu nemaš ništa, a to je nama bila bolnica. Mi smo sami ložili vatru. Tako dr. Tabak leži na onim daskama, umoran od života, i kaže ‘sve ga boli’. Ja mu onda donesem kajmaka da se okripi malo, poslije mi je rekao da mu je bilo bolje”, govori Kata. U svoju prognaničku kuću poslije je primila i još jednu izbjegličku obitelj, majku s troje djece.
“Mi nismo imali ništa. Samo nebo i vojsku, u to smo se uzdali”.
Vojska je, kako kaže, govorila da smo mi u okruženju.
“Kad bi oni gore pođi na Pješčaru, mislim da je jedan Ivara prvi ranjen gore. Molili smo svi za njih kad odu gore. Oni krenu, ja ih poškorpim, izmolimo skupa i onda oni idu, na smjene se išlo. Al’ džaba ti smjene kad je narod gin’o stalno”.
Hranu je donosila i franjevcima Bosne Srebrene, koji, također, nisu imali ništa.
“Svit sad laže na njih da su imali. Nisu bona imali. Oklen će oni imati ako mi nemamo? Pa mi im vazda davali”, govori.
Doktore, ubit će vas, za mene nije šteta
Kata bi spremila po 10 pita za vojsku i davala im kada krenu na crte.
“Jeli su leću. Ja nekad odem dole di je zapovjedništvo, ostavim im na svakoj stolici, svakom od njih po šaku šljiva. Njih k’o da sunce objasja. Dr. Kuliš i ja smo išli brat’ kad se moglo one ljekovite trave. Ja njemu kažem ‘doktore ako vide vas snajperisti njihovi odmah će vas ubiti, za mene je manja šteta. Tko će braniteljima pomoć ako vas ubiju’, on se onda smije. Ali mi smo ti imali samo dr. Kuliša, dr. Tabaka, dr. Perića, dr. Pocrnju, dr. Ivanku i dr. Džambasa, još ih je malo bilo, ne mogu se sad sitit imena svima, njih nije bilo puno, ali kako će oni to sve kad je okruženje”.
Katin suprug je prije rata otišao u Njemačku raditi.
“Ja sam bona mogla ići njemu tamo prije svega, ali nisam htjela otići. Mog su ćaću ubili partizani, nismo smili pitati ni gdje mu je grob. Ja sam mislila da svatko od nas mora dati svoj doprinos da mi preživimo, da Hrvati i katolička vira ostanu ovdi di su i nastali”.
Ima li čemera?
Prisjetila se i ranjenog branitelja HVO-a iz Novog Travnika koji joj je tražio čemera dok je ležao u crkvi- bolnici u Novoj Biloj.
“Njemu je granata odbila nogu. On meni kaže ‘bako imaš li ti čemera’, govorim mu da ne znam ni šta je to. On me traži otrov. A onda mu ja pričam da će on ozdraviti, imati protezu, i da će imati finu ženu i dicu kad rat stane”.
U crkvi-bolnici ranjenici su molili krunicu i čitali Bibliju.
“Stalno smo se molili. I jednom kad smo se mi molili Bogu, na tom mistu u crkvi, pala je granata muslimanska, 130-ka, poplupala dolje prozore kuća, dojava je to bila sigurno”.
Kata je ranjenim vojnicima stalno govorila kako će rat brzo stati.
Sad će doći Hercegovci, sad će…
“Dat će Bog pobjedu, to sam im stalno govorila. Lagala sam im da sam slušala vijesti i da su na vijestima rekli da će doći oni iz Hercegovine i Hrvatska vojska da nam pomogne. Znam ja da nije ljudski lagati, ali to smo svi lagali jedni drugima. Ne smiješ se predati. Znali smo svi da oni iz Hercegovine ne dolaze, al ljepše zvuči kad kažeš naglas da ‘oće”, govori.
Baka Kata jedne je prilike tijekom 1993. godine stigla pješice i do Busovače.
“Tad sam vidila da naša vojska čuva Muslimane, komšije Daria Kordića, to sam vidila na svoje oči, čuva ih HVO da ih naši od huje ne pobiju. Ja sam njih sve znala. I njega i Blaškića i Maria, pa ne mereš ti, moraš u Novi Travnik, u Vitez, pa u Busovaču, a di je Kiseljak, nismo znali mi za njih ni oni za nas, k’o da te podililo skroz”.
Blaškić, zapovjednik Zbornog područja HVO-a Središnja Bosna, stalno je bio kod bolnice.
“Njemu viču ranjenici da nije bake Kate presušili bi, onda on meni kaže ‘Bako samo tako’, a meni bi drago. Ja sam s vojskom našom godinu dana bila skoro, oni to znaju. Kad me vide sad, priđu mi, site me se, srce mi puno”.
Za Božić 1993. godine baka Kata je napravila ‘brdo sarme’ i ispekla malo prase i odnijela u bolnicu.
“Mesa pečenog, sira, slaninu. Odnila sam sarme za Božić, ranjenici i doktori se krste, pitaju me od kud mi sarma. Nikad nisam rekla sebi ni kako ću ni šta ću, borila sam se i borim se, svak’ se treba borit'”.
Rat i nakon rata
Ipak, žali samo za jednom stvari danas.
“Najžalije mi je što nisam znala snimat’. Prodala bih četiri bika i kravu, sve bih prodala, da kupim kameru i snimim taj rat u Lašvanskoj dolini, sad kad vidim kakve su nam nepravde priredili, da to nama nitko ne priznaje, da kažu nisu nas ubijali, samo bi tu kameru kupila da sam znala da će ‘vako bit'”, kaže baka.
“Strah se sijao prema Hrvatima i nakon što je rat završio i što se prestalo pucati. Tada se pucalo u povratnike. Moji prvi susjedi, Jezerčići, ubijeni su krajem 1997. godine. Ubili su ih mudžahedini”, govori Kata.
Hrvati su povratak u Travnik, Bugojno i druge gradove, često plaćali golim životom nakon 1995. godine.
“Meni su isto dolazili na vrata da me zastraše, nije Bog dao da me ubiju. A i tada su oni ubijali tamo di je bilo više muških glava. Znaš da su one Domiće pobili, ćaću i sina”.
Jedan od mudžahedina je i Kati dolazio na kućni prag.
“Jednom je došao i govori da su zabasali ovdje, a zeleno auto je bilo na cesti. Pitali su me gdje se ide u jedno selo pa sam im rekla. Jedan je isto stalno lovio ribu u Lašvi, mi smo korito Lašve čistili i sjedio kod vrba, pa smo onda sasjekli vrbe i više nikad se nije vratio. Strah se po pola dijeli”.
Praljak junak
Kata se u razgovoru prisjetila i generala Slobodana Praljka.
“Gledala sam ja to na televiziji. Sve sam vidjela. Oni su njega doveli do tog da ono napravi. Meni je žao, on je junak našeg naroda. Ti međunarodni što su dolazili, oni ti nikad nisu bili na našoj strani. Srce me boli za njim”, govori. Prema njenim riječima, sve je moglo biti bez ispaljenog metka.
“Mi smo glasali tada, mi svoje, oni svoje, svak svoje da ima. Fino smo se mogli sporazumit’, al džaba ti je to kad oni hoće i svoje i naše, i kad je tako onda ne smiš dat svoje, po svaku cijenu. I danas glasamo, pa ko da ne glasamo. Sve nam oni odrede, ali ne mogu nas odrediti, mi smo Hrvati i znamo ko smo i šta smo, nek glasaju sto puta”.
Napomenula nam je i kako su pred listopadske izbore zvali da pitaju za koga će glasati.
“To su me oni zvali iz Sarajeva da pitaju za koga ću glasati. Ja sam rekla za Dragana Čovića, on ne traži ništa drugo za nas što oni već nemaju. Mi nećemo minjati stranku, mi smo uvik za HDZ, nama je bitno samo da se promine ovi što ne valjaju u stranki, eto sam to sam im rekla”, govori.
Kata, pak, kaže kako je vrijeme nakon rata za Hrvate u BiH gore nego rat.
“Sad nam isto nije lako. K’o imaš sve k’o i oni drugi, muslimani i Srbi, a ustvari nemaš ništa. Mi smo k’o jednaki s drugima, ali gaze nas di stignu. Ja gledam po televiziji šta se radi i šta se priča. Borit se čovjek mora, nema odustajanja. Šta je svašta narod u Srednjoj Bosni pritrpio, pritrpi će i ovo. Bona, sve vojske dođu i prođu, a mi ovdje ostadošmo. Nismo se nikad predavali. Tako je bilo i tako će vazda bit'”, kaže Kata.
Baka Kata Kesten danas svoje dane provodi u svojoj obnovljenoj kući i pravi meleme od ljekovitih vlašićkih trava. Na kraju razgovara nam kaže: “Dobri su za sve osim za smrt”.
Dnevnik.ba / Gloria Lujanović
