Prije točno 23. godine (1. lipnja 1995.) pokrenut je Hrvatski kulturni centar Nova Bila. Povodom našeg rođendana donosimo vam priču o tome kako je HKC nastao i kako je rastao u tim prvim godinama. Zanimljivo štivo po sjećanjima Dragana Đide, idejnog tvorca i ravnatelja Javne ustanove Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila, donosimo u četiri nastavka.
PRVI DIO:
Riječ autora
Ovu priču započet ću vrlo oprezno. Nisam siguran da ću u tome i uspjeti, to na kraju prosudite sami. Živimo u vremenu kada je ljudska sujeta tako krhka i lako povredljiva. Ljudski ego često biva povrijeđen samo jednom riječju, makar ona bila izvučena i iz konteksta, pa samim tim i izmijenila smisao određene misli. Dolaze nove generacije. Ne želim da kao povijesni izvor koriste usmeno kazivanje. Živimo u vremenu digitalizacije, vijest je lako plasirati i poslati je u eter koji će je čuvati za buduće naraštaje. Odlučio sam dati si malo truda i dati pravo pisano povijesno vrelo koje će nadam se ostati zabilježeno za generacije koje dolaze. Kažu, povijest pišu pobjednici. U ovoj mojoj priči ne postoje ni pobjednici niti gubitnici. Postoje samo dobitnici. Dobitnici smo svi mi, sadašnji i budući članovi Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila, a svakako i cijela lokalna zajednica kojoj smo odlučili podariti nešto veliko, vrijedno i sveto. Možda ću u sve ovo unijeti i previše emocija, jednostavno to je u meni i oslobađa se nesvjesno. Ako nešto nastane i izraste iz ljubavi, a ujedno je prožeto ogromnom dozom entuzijazma onda ćete i emocije razumjeti. Pišem o instituciji koja je već davno postala punoljetna. Danas 1. lipnja 2018. navršava 23 godine i ovo želim podariti upravo njoj, da jednog dana kada doživi veliku starost, oni koji budu tu, sjete se njenih korijena. Nisam vidovit kao Nostradamus, ali sam pristalica teorije Charlesa Darwina o zakonu prirode. Sve što nastane evolutivno ono i opstaje, a ono što dođe revolucionarno ono na isti način i nestaje. Siguran sam u čvrste temelje i evolutivan put razvoja HKC-a pa stoga ću ipak biti prorok i prognozirati duboku starost kuće koju mnogi nazivaju mojim drugim domom. Kako svaka kuća ima arhitekta, temelje i stupove koji je nose i drže tako i ova naša ima isto: arhitekta u idejnom tvorcu, temelje u osnivaču, a stupove u sekcijama i povijesnim izvornim dokumentima i fotografijama koje ćete imati u nastavku priložene u skeniranoj formi. Mada sam dijete socijalizma u kojem su sve zasluge pripisivane kolektivu, a sve odgovornosti svrstavane su pod zajednički nazivnik – kolektivna odgovornost. Danas, nakon pada berlinskog zida, znam da iza svega stoji čovjek, pa će u nastavku biti riječi i o malom čovjeku kao zaslužnom za nešto. Moja namjera nije povrijediti ljude. Želim da ova knjiga ima i edukativan karakter i nadam se da će pomoći bar nekolicini koji se nađu na trnovitom putu u sličnim okolnostima. Dragi čitatelji, u nastavku ćete vidjeti da ni jedna, klica, ideja pa tako i ni ova ne bi opstala da ne padne u plodno tlo. To plodno tlo su opet ljudi podupiratelji koji vjeruju u ono što sanjaš, pružaju potporu i njeguju biljku. Ponekad se ljudi i raziđu iz raznoraznih okolnosti: političkih, stranačkih, interesnih, nerealno ambicioznih ili nebitno. Plod koji su njegovali mora biti dostupan svima. Mora pružati blaženi miris što dalje, mora mirisati svima. Miris ne poznaje ni dob, ni pol, ni granice, ni vjeru, ni naciju, ni boju kože, ni teritorij. Taj miris osjetio sam 1995., kao miris malog djeteta, a osjećam ga i danas 2018., kao miris zrele punoljetnosti koja je spremna kročiti u svijet bez nadzora roditelja.
Gurnut sam u sve ovo!
Da bi uopće započeo ovu priču o nastanku HKC-a Nova Bila moram se vratiti u vrijeme potpisivanja Washingtonskog sporazuma o formiranju Federacije Bosne i Hercegovine, koji je zaključen u ožujku 1994. godine (Potpisan je od strane predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, te predstavnika Republike Hrvatske, a značio je prekid rata između „Bošnjaka i Hrvata”, koji je započeo u svibnju 1993. godine). Samo mjesec dana nakon potpisivanja spomenutog sporazuma, kada se vidjelo da će isti donijeti stvarni mir i napokon prekinuti brutalan rat na našim prostorima koji sigurno nismo izazvali mi koji imamo imalo umjetničkog duha, dakle mi obični mali ljudi, počelo se razmišljati o pokretanju Limene glazbe Nova Bila. Kako to nije bio nimalo jednostavan zadatak, budući da smo bili desetkovani, raseljeni i bez ikakvih materijalno tehničkih sredstava (instrumenata, notnog materijala, odora, prostora, kapelnika…), tražila se osoba koja to može pokrenuti. Glavni i jedini pokretač Limene glazbe i tragač za takvom osobom bio je Marinko Matošević, koji je te kvalitete vidio u meni. Iskreno, u samom početku plašio sam se tako ogromnog zadatka koji se stavljao meni na pleća. Nedugo zatim, pristao sam. Razlozi mog pristanka bili su moja prevelika ljubav prema tom orkestru, a da budem krajnje iskren i primamljiva ponuda gosp. Matoševića. Zauzvrat, bit ću povučen s crte, s dužnosti vodnika, a tu dužnost zamijeniti novom. Točnije, mojim osobnim automobilom, radit ću kao vozač u bojni tako da ću imati dovoljno vremena da taj projekt dovedem do kraja. Bojnik Marinko Matošević rekao mi je da je uspio spasiti nekolicinu instrumenata, točnije šest ispravih instrumenata, a znao je gdje se nalazi i dio totalno demoliranih instrumenata koji hitno trebaju restauraciju. Kako je i sam glazbenik i član Limene glazbe od samog osnivanja, dakle od 1974. godine stavio mi se i osobno na raspolaganje 24 sata za sve potrebe kako bi orkestar bio formiran u što kraćem roku. Poratna euforija pomogla je da se lako okupe svi članovi koji su preživjeli te da se prisjetimo svih koji su nažalost platili najveću cijenu nemilog nam rata. Prvo okupljanje bilo je u travnju 1994. g. ispred Osnovne škole Nova Bila. Tu su dogovorene naše prve probe kao jedina mogućnost dogovoreno je da to radimo u samoj školi. I sama škola bila je dobrim dijelom demolirana i prebukirana, ali se ipak mogao privremeno organizirati rad orkestra što je nedugo zatim i urađeno. Probe smo organizirali svaku drugu večer. U to vrijeme imali smo više glazbenika nego instrumenata. Omjer je bio 6:1, a notnog materijala ni za lijeka. Sviralo se po sjećanju i sluhu, a za današnje uvjete to je zvučalo moglo bi se reći užasno, ali to nas nije obeshrabrilo da nastavimo dalje. Svaka naša proba odvijala se u drugoj učionici, da bi se na kraju skrasili u jednoj svlačionici školske sportske dvorane, koja nije imala ni sva stakla na malim i visoko postavljenim prozorima. Za sjedalice smo koristili dvije klupe iz svlačionice, razumije se sjesti nismo mogli svi. Svaka naša naredna proba bila je bogatija za poneku „novu“ stolicu tako da smo ubrzo izbacili neudobne klupe, a imali tridesetak totalno različitih stolica. Paralelno s probama tragalo se i za notnim materijalom, pa se nešto uspjelo i prikupiti. Uspostavom punkta za komunikaciju između Travnika i Nove Bile, lociranom na Putićevu nakon godine života u getu otišlo se i do Travnika. Tu smo pronašli gosp. Mladena Beljana koji dolazi na par naših proba, daje nam određene upute, kratko vodi orkestar i odlazi u Zagreb. Odlazak nas nije razočarao, čovjeku nismo mogli ponuditi baš puno, samo malo namirnica za puko preživljavanje i to je sve. Za rasvjetu smo koristili lojanice i pokoju svijeću koja se mogla još ponegdje nabaviti. Za grijanje smo instalirali malu improviziranu peć zvanu cigančica. Kako bi se ugrijali, znali smo da na probu svaki od nas mora ponijeti po neko drvo. Nakon probe odlazili smo doma opijeni dimom koji se lagano i neprimjetno uvlačio kroz razbijena okna te tako ispunio malu svlačionicu. Neispravne instrumente popravljali smo sami. Peglali lim, varili, polirali i tako ubacivali u orkestar. Poneki instrument pronašli smo i u našim domovima u kojima su bili smješteni prognanici. Kako kažu naši ljudi, kućili smo se, svi su željeli pomoći, pa smo za nepuna dva mjeseca imali dovoljno instrumenata da zastupimo osnovne linije u orkestru. Prvi naši nastupi bili su na vlastitu inicijativu, tek da se vidi da radimo i postojimo. Umjesto kapelnika na čelo orkestra staje gosp. Marinko Matošević koji orkestru daje znak, a zatim se i sam uključuje u orkestar svirajući zajedno s nama. Tako su se počeli nizati nastupi koji su bili uglavnom upriličeni zbog nekih svečarskih prigoda. Bilo je i onih nama bolnih, ne zaboravimo da je još uvijek bjesnio rat sa srpskim agresorom, ginulo se, pratili smo pogrebne povorke i obljetnice stradanja. 14. lipnja 1994. godine imali smo čast svirati na dočeku prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana koji je posjetio Središnju Bosnu i obišao dio gradova spomenute regije. Doček je upriličen nedaleko od kampa UNPROFORA Stara Bila, zatim u Vitezu, Busovači i na kraju u Novoj Biloj. Tom prigodom pokojni predsjednik Tuđman je posjetio simbol opstojnosti Hrvata Središnje Bosne, Crkvu-Bolnicu i dao čvrsto obećanje da će Republika Hrvatska podariti Novoj Biloj i ovoj regiji modernu hrvatsku bolnicu koja će služiti na čast i ponos ovom hrabrom i napaćenom narodu.
Tako obezglavljeni, bez kapelnika, do početka 1995. godine nanizali smo stotinjak nastupa. Da, dobro ste pročitali, od ožujka 1994. do veljače 1995. točno smo imali 103 nastupa. Zvuči nestvarno, ali je točno. Nerijetko u jednom danu imali smo po tri i više nastupa. Možda je to bila stvar euforije, a možda smo korišteni i kao prva i jedina odlično organizirana skupina koja je u svakom trenutku spremno mogla uveličati svaku prigodu. U to vrijeme koristimo šarene vojne odore, kako bi bili jednoobrazno odjeveni. Uskoro, pet mjeseci kasnije, 19. listopada 1994. godine, na velikoj svečanosti, uz nazočnost visokih dužnosnika HR – Herceg Bosne i Hrvatske, crkvenih velikodostojnika, sinjskih alkara, Tereze Kesovije uz više od 10 tisuća okupljenih građana, na Dubravama, položen je temeljni kamen za novu bolnicu. Podrazumijeva se, ponovno smo bili tu. Taj dio ovjekovječio je Srečko Stipović fotografijom Limene glazbe Nova Bila zajedno s hrvatskom divom Terezom Kesovijom koja za tu prigodu premijerno izvodi pjesmu rd. Slobodana Langa, „Srebrena Bosna“…
Što je bio preduvjet rađanja ideje – Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila?
Od samog okupljanja glazbe, u ožujku 1994.g., moj jedini ured bio je moj osobni automobil, a jedino pomagalo mala pisaća mašina koju sam dobio na korištenje od župnika fra Zorana Livančića. Korišten je stari pečat Limene glazbe Sebešić i tako su nastali brojni dopisi i zamolbe kao pisani svjedoci tog vremena. Kako je glazba rasla i iz dana u dan imala sve više nastupa, rodila se ideja da se formira Glazbeni vod pri Prvoj satniji Prve bojne Frankopan brigade. Ubrzo je ideja realizirana. Uvršteni smo kao Glazbena formacija i tako smo stekli uvjete za neke simbolične nadoknade koje je u to vrijeme isplaćivala Ratna vlada Hrvatske Republike Herceg Bosne. Nove okolnosti otvaraju i nove mogućnosti. Počeli su pristizati novi glazbenici, najprije iz Travnika gosp. Stjepan Batić-Kepa, Zlatko Ignjić, Slavko Smodek i prof. Mato Čović, osoba koja će glazbi maksimalno podariti sebe. Nakon Travničana dolaze nam i glazbenici iz Zenice: Aurelije Grgić-Grga, Mirko Dohnalek, Ljubomir Kelava, Dragan Karać, Dragana Durmić… U relativno kratkom vremenu zahvaljujući prof. Čoviću osvježili smo i obnovili repertoar te bili spremni odazvati se na svaki nastup diljem Herceg-Bosne.
Uz obveze u glazbi, koncem 1994.g. pokrenuo sam i malu privatnu trgovinu „Kula“ Nova Bila, od nečega se moralo i živjeti. U istoj je radila supruga, dok sam ja jedva stizao nabavljati robu za istu preko raznih koridora, prelazeći još uvijek nesigurne i opasne vojne punktove: Kaćuni, Brestovsko, Kiseljak i dalje. Moja obveza, uz sve druge organizacione obveze oko glazbe i nastupa, bila je dovesti i odvesti glazbenike iz Travnika, Busovače i drugih susjednih mjesta. Možda treba naglasiti da u to vrijeme ljudi nisu imali posao niti bilo kakve druge izvore prihoda, vladala je opća neimaština. Dolazak u Novu Bilu dobrog dijela Travničana i Zeničana značila je da će poslije probe ponijeti i nešto od hrane bilo da sam im podario ja iz vlastite trgovine, gosp. Matošević iz vlastitog doma ili bilo koji od domaćih glazbenika, a uvijek su bili spremni za pomoć. Prebrzo smo rasli i razvijali se u dobar, jak i nadaleko poznat puhački orkestar. Razmišljali smo o iznalaženju novog prostora, koji bi nam pružio bolje uvjete za rad. Kako sam rođen i odrastao u Novoj Biloj znao sam da se prostor Starog restorana „Sebešić“ oduvijek koristio za društvene svrhe. Omladinska okupljanja, nadaleko poznate zabave, igranke, matineje i druge opće društvene aktivnosti. Predložio sam gosp. Matoševiću da od Općinskog poglavarstva Travnik sa sjedištem u Novoj Biloj tražimo taj prostor, mada je u većem dijelu prostora bila smještena Vojna policija HVO-a. Preostali prostor držao je u posjedu gosp. X. Y. te polagao pravo o povratu nekad davno oduzete imovine. Nadao se restituciji i povratku, nekada davno, nepravedno oduzete imovine na kojoj je sagrađen i sam Stari restoran „Sebešić“ i veliki nogometni stadion NK „Drvodjelac“. Između Restorana i Doma zdravlja od same magistralne ceste M5 do igrališta bio je zasađen kukuruz, a nogometno igralište bilo je preorano i zasađeno pšenicom. Znao sam da sama Limena glazba ne može dobiti toliki prostor za svoje potrebe. Imao sam viziju i u travnju 1995.g. predložio sam da tražimo taj prostor kako bi u isti smjestili Kulturni centar. Kako je to vrijeme bilo i vrijeme nacionalnog buđenja rekao sam da bi bilo dobro da se u istom pokrene Hrvatski kulturni centar Nova Bila. Marinku Matoševiću, čovjeku koji me u svemu podržavao svidjela se ta ideja. Ja nisam znao kako doći do lokalnih lidera, iskreno nisam dovoljno dobro poznavao te ljude. Marinko je u svom stilu predložio večeru u vlastitoj obiteljskoj konobi, na koju bi pozvao sve relevantne čimbenike, općinske, političke i crkvene vlasti. Večeru je sam upriličio, naravno uz ogromnu pomoć svoje supruge Ane. Ja sam imao zadaću predočiti nazočnima već spomenutu viziju i ideju pokretanja Hrvatskog kulturnog centra Nova Bila.
Drugi od ukupno četiri dijela ove priče donosimo narednih dana…
NovaBila.info
Rad portala podržali:
Stisnite ‘lajk’ i pratite portal NovaBila.info i na Facebooku.
