Jozo Maljić iz Ovčareva, selu na obroncima Vlašića, samouki je glazbeni i pjesnik, a po struci – zanatlija. Cijeli svoj životni vijek proveo je u Ovčarevu i kako kaže, život u rodnom selu za njega je – raj. Upravo Ovčarevu je posvetio svoju prvu pjesmu, pjesmu koja je rukama dobrih ljudi prešla granica Balkana, ali i šire.
Jozo Maljić iz Ovčareva kod Travnika samouki je glazbeni i pjesnik, a po struci – zanatlija. Cijeli svoj životni vijek proveo je u Ovčarevu i kako kaže, život u rodnom selu za njega je – raj. Upravo Ovčarevu je posvetio svoju prvu pjesmu, pjesmu koja je rukama dobrih ljudi prešla granica Balkana, ali i šire.
Jozo je dijete odraslo u obitelji bez oca. Djetinjstvo je proveo živeći skromno. Čuvajući ovce zarađivao je đeparac od kojeg si je kupio prvu frulu.
Prva glazbena iskustva stekao je upravo na toj fruli.
Kao dijete služio je kao ministrant u crkvi sv. Mihovila u Ovčarevu. Već tada počeo je aktivno sudjelovati u misnom slavlju.
„Pomagao sam župniku sa stokom. Ujutro, prije nego bih pošao u školu, najprije bih nahranio stoku, prikupio mlijeko, a zatim u školu. Mlijeko sam nosio župnikovu bratu, upravniku pošte u Travniku, u to vrijeme“, govori Jozo za Dnevnik.ba.
Kao mladić pridrižio se folklornoj skupini u Jankovićima.
„Svirao sam u orkestru. Glazba me cijeloga života vukla k sebi i uvijek bih pronašao vrijeme nju“, nastavlja.
Iako je htio školovati , zbog siromaštva nije mogao.
Jozo se oženio 1961. godine. Oženio je Mandu – ženu svojih snova.
„Kad sam se oženio – moj život je počeo. Svoju prvu harmoniku kupio sam te godine. Mande je dio svog novca uložila u moje snove. Znao sam da je prava za mene“ prisjeća je Jozo.
S prvom harmonikom, Jozo dobiva i prve ozbiljnije glazbene angažmane, no to ga ne ometa da nedjeljom u crkvi obavlja svoju duhovnu dužnost.
„Uskoro sam počeo svirati po seoskim svadbama. Znao sam po tri mjeseca vikendom ne biti u kući, no nikada nije bilo problema s nepovjerenjem. Žena mi je u životu uvijek bila prioritet. Nebih ju mijenjao za 1000 harmonika“, zaključuje Jozo.
Manda se mirno nosila životom supruge svirača.
„Borili smo se kroz život. Imali smo troje dijece. Znala sam da smo jedno. Znala sam da ja njemu nikad nebih naudila- dakle nebi niti on meni“, zaključuje Manda.
Jozo i Manda u braku su 56 godina, i kako kažu – svašta su izdržali.
„Bilo je svašta. Nismo imali ni iz čega jesti, ali sve o preživjeli. Čitav život je borba. U braku su dobili troje djece, a sada imamo petero unučadi i troje praunučadi. Život je lijep, ali ujedno i velika borba“, dodaje Manda.
„Bori se, radi! Što god možeš – to i radi!“ , kratko objašnjava Manda.
Jozo i danas, 50 godina nakon, svake nedjelje sjedi za orguljama u crkvi. U selu kažu – bez Joze nije isto.
Jozo je čovjek koji sam sebe naziva glazbenikom, umjetnikom , pjesnikom ali i zanatlijom. Uvijek je volio glazbu , ali i rad. Rad – jer mu je omogućavao samostalnost. Brinuo se o vlastitoj obitelji.
„Najveći uspjeh u životu mi je da smo uspjeli kao obitelj. Da smo se vratili na svoje. Tu su naši korijeni, tu su naši stari sanjali bolje dane, a tu smo ih mi – i ostvarili. I obranili“.
Jozo je čovjek koji bi sve u životu napravio isto, kada bi imao priliku…
Dnevnik.ba | Jurija Brnada
