Nedjelja kojom započinje Veliki tjedan službeno se naziva Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj (Dominica in palmis de Passione Domini) čime se povezuju Kristova kraljevska pobjeda i navještaj Muke.
Ovaj dvostruki naziv u rimskoj je Crkvi prisutan od 8. stoljeća, kada je objedinjena istočna i zapadna tradicija. Naime, istočna, jeruzalemska tradicija već je u 4. stoljeću ovoj nedjelji dala naziv Nedjelja palmi (Dominica palmarum), naglasivši tako Kristovo mesijansko poslanje i njegov slavni ulazak u Jeruzalem, dok je drevna rimska tradicija ovu nedjelju nazivala Nedjeljom Muke Gospodinove (Dominica de passione Domini) stavivši u središte Kristovo trpljenje na križu, prepoznatljivo po pjevanju Muke Gospodinove iz Evanđelja po Mateju. Današnji Misal također povezuje ove dvije tradicije nazivajući ovu nedjelju Nedjelja palmi o muci Gospodnjoj ili Cvjetnica. Nedjelja Muke Gospodinove (Dominica in palmis de Passione Domini).
Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine putem kojim je išao jašući na magarcu. U spomen na to, na Cvjetnicu se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Sama misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva cijeli izvještaj o muci iz Evanđelja. Ako nema pjevača muka se dakle može čitati. Običaj je da se grančice ponesu kući i stave za križ na zidu, a dio odnese u staju i polja. Liturgijskim sadržajem, Cvjetnica snažno izražava bit tzv. Vazmenog misterija – kroz muku, smrt і poniženje Krist dolazi do života, pobjede і ulazi υ svoju slavu.
Staro је ime ονе nedjelje υ rimskoj liturgiji 4. і 5. stoljeća bilo Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja muke Gospodnje, јеr uvodi υ tajnu Velikog petka. Kasnije joj је ime Dominica in palmis, tj. Nedjelja cvjetnica. Do nаšіh dana ѕυ se sačuvala ova oba naziva і spojila ѕυ se υ jedan: Dominica in palmis de passione Domini – Nedjelja cvjetnica muke Gospodnje.
Inače, običaj posvećivanja maslinove ili grane nekog drugog stabla datira zapravo iz poganskih običaja brojnih naroda koji su od raznoraznih stabala rezali grane i stavljali ih u ambar, u kuću iznad ulaznih vrata i slično, a sve to prije ili nakon neke od svetkovina vezanih bilo za početak proljeća, žetve, ili pak kraja žetve ili vremena kad se obralo svo voće i povrće za tu godinu.
Slične blagdane poznaju i neki stari latinoamerički Indijanci, koji su također imali cvjetne svetkovine kojim asu pozivali bogove da prekriju zemlju cvijećem i plodovima.
Danas je uobičajeno o Cvjetnici vjerovati da je to običaj koji potječe iz Biblije. Najčešće se u tom smislu navodi, kako je već navedeno, Isusov ulazak u Jeruzalem na magarcu, kad su mu svi vikali “Hosana sinu Davidovu” i mahali palminim granama.
