Dolinom Lašve teče tuga
Noć ostavljenih beskrajno duga
Dolazi zima duga i hladna
Majke u crnom, a djeca gladna…
Tereza Kesovija
Bijeli put. Konvoj nade i trunka spasa. Neprospavane i duge noći, teški i mukotrpni dani. Glad. Suze u očima majki i očeva. Prekinuto djetinjstvo poput bisera pokidanih sa najljepše ogrlice.
Tuga. Samo su to neke od emocija napaćenog naroda Središnje Bosne, Lašvanske doline, Nove Bile. Govorili su o njima velikani, otpjevali su ih veliki glazbenici, napisali ih veliki književnici ali, prava istina živi u srcima ljudi. Crkva pretvorena u bolnicu na izdisaju, bez osnovnih sredstava da pruži pomoć svakom svom ranjenom čovjeku. Groblja u noći primiše svakog svog borca, svako svoje dijete koje je domu poklonilo život. Noću i u tišini. Da nitko ne vidi, da nitko ne čuje.
Strah. Vlada strah, vlada panika, tuga obgrlila cijelo nebo i ukrala mu suze. Kapi kiše sapiru krvavo tlo, svaka rana u tišini sjedi negdje na dnu duše, više i ne živi. Prolaze noći, dani i mjeseci. Istina se ne može vinuti u svijet iz jedne male sredine koja se našla u potpunoj blokadi.
Molitva. Molitva u bolnici uz najdraže ispred svetog lika, molitva svake majke koja u takvim okolnostima na svijet donosi svoje čedo. Svaka čast onima koji su rađali djecu dok su sijevale granate, ma svaka čast majkama i očevima koji su se borili za život u trenutku kad se ginulo. Svaka čast djeci čiji je prvi plač vraćao nadu u bolje sutra, u novi život. Svaka čast mojoj maloj sestrici koja je stigla, bez obzira na zimu, sukobe i tugu danas broji preko dvadeset. Koliko smo mi jak narod, koliko je u nama borbe moji vi. Moram emotivno moja Srednja Bosno, ja sam tvoje dijete. I danas kad sklopim oči čujem onaj zvuk granate, i danas se zahvalim Bogu što živa mogu govoriti o onome sto si prošla.
Bijeli put. Konvoj nade i trunka spasa. Nisu molitve bile uzalud, nije Bog od svog naroda digao ruke.
Pomoć. Stiže pomoć nakon 14 dana teškog puta i uložene snage, stiže pomoć preko 99 šlepera i 134 člana medicinskog osoblja, franjevaca, humanitaraca. Svjetlost, hrana, lijekovi. Uspija se probiti konvoj do Nove Bile, uspjevaju ljudi željni da pomognu svojim očima doživjeti tu muku, tugu i jad. Jedna i jedina svijetla točka nakon osam mjeseci borbe i prekinutih veza. Možete li vi zamisliti te suze radosnice, možete li uopće zamisliti kako je gladnima kad dobiju granu, kako je ranjenima kad im ublaže bol? Možeš li svijete zamisliti kako je bilo onima koje si napustio, a i sami su dio tebe? Kako ti je bilo 20. prosinca 1993. godine narode? Kako si se osjećala Srednja Bosno vidjevši da te ipak nisu svi napustili, da te neka majka iz daljine zagrlila ljubavlju? Uočila jedna majka tvoje suze, odlučila ih obrisati i gurnuti te dalje, u borbu. E moj narode, kako ti je bilo? Kako si preživio? Koliko je sjete i danas u tvojim očima? Koliko rana ponovno otvori svaka upaljena svijeća za sjećanje na Bijeli put, konvoj spasa? Znam da ti ne možemo pomoći, znam da ne možemo obrisati sjetu ali, jedno možemo. Govoriti o tebi, vinuti te u nebesa poput ptice kojoj nikada nisu slomili krila. To si ti moja Srednja Bosno, moja dolino, to je Nova Bila i njen Bijeli put. Odraz čiste bitke za spas, hranu i lijekove.
Kako si danas? Koliko je u tebi bilo snage, evo preživjela si. Otvorila u znak sjećanja jedna nova vrata. Otvorila si vrata HKC-a, glavnog pokretača koji nakon svega slavi tvoje dane, dane Nove Bile. Uspjela si u još jednome, sagraditi bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić” u čije si temelje ulila svaku svoju molitvu, svaku osvojenu bitku, novu nadu u bolje sutra. Stoji uspravno i ponosno, u vedrijim okolnostima pruža spas bolesnima kao nekada, pred svetim likom u tvojoj crkvi. A Lašva, Lašva i danas teće. Najhladnija, a najpitomija. Novim naraštajima svojim žuborom govori o tvojoj snazi i borbi, ući nas da dignemo glavu kada je najteže i nastavimo borbu.
Kako da ne spomenem tvog velikog čovjeka i humanistu koji je vedrio tvoje nebo, fra Franju Grebenara – Grebu. Čovjeka je koji otvorio tvoja vrata sudionicima Bijelog puta. Čovjeka koji je bio samo svjetlo na kraju tunela, čovjeka i začetnika vedrog duha među tvojim ranjenim ljudima. Kako da mu ne odam počast i danas, nakon što te napustio u istom mjesecu u kojem te nahranio, napojio i sanirao tvoje rane. Svakim danom mu odaj počast moja dolino, odaj počast njegovoj duši koja još uvijek živi u svakom tvom čovjeku, u tvojim čvrstim zidinama, koja će uvijek u našim mislima gaziti ovim tlom. Onome bez čije volje i želje za tobom, danas ni tebe ne bi bilo.
U čast tebi ostat ćemo u uvjerenju da ovdje možemo graditi dobro, da postoji još uvijek nada u bolje sutra. Neka se tuga nikada ne ponovi, neka rat više nikada ne pobijedi! Živimo mir, živimo ljubav!
© NovaBila.info | Tamara Sikirić
