Proslavljeni nogometaš Mario Stanić, nakon matičnog Željezničara, nastavio je karijeru u Dinamu (tada HAŠK Građanski), Sportingu iz Hihona, Benfiki, Brižu, Parmi i Čelziju, a sa selekcijom Hrvatske 1998. godine, pod vodstvom Miroslava Ćire Blaževića, osvojio je treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.
Danas u Zagrebu, kako kaže, živi mirnim životom, a prije nekoliko dana u Vitezu je nastupio u ekipi Humanih zvijezda Hrvatske na humanitarnoj utakmici za pomoć Bolnici “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj.
Lijep vinograd
– Ne mogu ni da se sjetim kada sam posljednji put bio u Vitezu, bilo je to davno, kada sam nastupao za pionire Željezničara. Danas živim svakidašnjim životom, što nisam stizao kada sam bio aktivan. Direktno ili indirektno sam u nogometu, sa prijateljem imam menadžersko-posredničku agenciju i bavimo se zastupanjem uglavnom mlađih igrača. Nastojim živjeti što mirnije, mada je, kad se bavite nogometom, uvijek potrebna velika doza strasti – kaže Stanić.
Grbavica je Vaša prva ljubav, pratite li posljednja dešavanja i stvaranje projekta evropskog Želje?
– Nakon dužeg niza godina, u Želji se nešto pozitivno pokreće. Cijela ta priča je izuzetno pozitivna i pokazuje koliko malo treba da se sve to animira. Već odavno, ne samo u Želji nego u cijeloj ligi, vladala je određena letargija zbgo rata i finansijske situacije. Sada se to mijenja i ja to pozdravljam, jer ja sam počeo u Želji i to se prožima kroz moju karijeru. Pored mojih roditelja, za moj životni put najzaslužniji je i angažman u Željezničaru i ja to uvijek napominjem u svim medijima. Željo je uvijek bio narodni klub i tako je i sada, a kao takav, ima izuzetne simpatije na području bivše Jugoslavije. Tu, naravno, veliku ulogu imaju i navijači pa smatram da je ova inicijativa itekako hvale vrijedna.
Pratite li dešavanja kod komšija na Koševu?
– Sarajevo je veliki klub, kojeg veoma respektiram i uvijek je, kao veliki rival, vezano uz Želju, ali to treba biti sportski, bez podjela, jer smatram da je na ovim prostorima bilo previše nepotrebnih podjela. Sportisti trebaju utjecati na svijest ljudi i poništiti neke nametnute vrijednosti, za koje nema mjesta u sportu. Sarajevo je u meni uvijek budilo veliki motiv, a naravno, u svakom derbiju i sada navijam za Želju. Derbi je uvijek bio neizvjestan, bez obzira na to u kakvim su formama bile jedna ili druga ekipa. Koliko vidim, na Koševu su kvalitetno riješili pitanje finansiranja.
Jeste li upoznati sa Premijer ligom BiH?
– Pa, moram priznati, vrlo površno, neke stvari znam kroz medije. Slično je kao u Hrvatskoj i svim ligama regiona, gdje ima mnogo talenata, ali ne postoji sustav koji bi zadržao te mlade igrače u ovim ligama do određene dobi, čime bi se dobilo na kvalitetu. Stoga dolazi do raznih mešetarenja kod prodaje igrača.
Pratite li nastupe reprezentacije BiH?
– Naravno da pratim i znam skoro sve što se dešavalo u posljednje vrijeme sa Safetom Sušićem pa, evo, sada i sa Mehmedom Baždarevićem. Reprezentaciji BiH nedostaje jedna nijansa samopouzdanja, dok, kada je u pitanju kvalitet, igrači su u svim zemljama regiona veoma slični po karakteru. To su sve top-igrači, koji igraju u vrhunskim klubovima i samo nedostaje malo zajedništva, kao u vrijeme Miroslava Blaževića. U nogometu, znamo da samo jak kolektiv pobjeđuje.
Spomenuli ste selekcije regiona, Hrvatska je redovna na završnicama, dok to sa Srbijom nije slučaj?
– Da, mogu to reći za Hrvatsku, dok teško mogu dati pravu informaciju o tome šta se dešava sa Srbijom, koja uvijek ima kvalitetne igrače. Oni moraju otkriti šta je tu problem, možda da ti ekstraigrači shvate da se moraju podrediti kolektivu ili oni, možda, osjećaju i trpe neki pritisak iznutra. Za Srbiju ti neuspjesi već postaju zabrinjavajući i moraju što prije svi preuzeti odgovornost i posložiti stvari pa ne sumnjam u to da će vrlo brzo prevazići tu situaciju. Opet kažem, teško mogu komentirati nešto u šta nisam upućen.
Već izvjesno vrijeme zagovara se regionalna liga, šta mislite, je li vrijeme za to?
– Moramo se zapitati šta znači je li došlo vrijeme, šta znači regionalna liga, moramo znati šta nam je budućnost, jer smo mi, na Balkanu, vrlo kratkročni. Mi kasnimo sa mnogim stvarima, ne samo u sportskom nego i u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu. Uvijek čekamo da nam neko sa strane posloži stvari i kaže, eto, to vam je sad tako. Nije pitanje da li je regionalna liga rješenje ili ne nego šta će nam ta liga donijeti, bolje ili gore, hoće li se mladi više ili manje baviti nogometom, hoće li biti veća posjeta, hoće li biti problema, a uvijek ih bude, jer uvijek ima pojedinaca koji to izazovu. Ali, ako slijedimo primjer Engleske, onda se mora sjesti i sve dogovoriti, jer smatram da će brzo doći vrijeme da se neće moći opstati na individualnoj razini.
Relativno rano ste završili karijeru zbog povrede, osjećate li te posljedice i danas?
– Pa, ja mislim da nisam baš previše rano završio karijeru, a i danas osjećam posljedice povrede. Povreda je ostavila traga, tijelo sve pamti i, jednostavno, vidio sam da operacije više ne pomažu te da povratka ne teren više nema. Čovjek mora biti svjestan da svemu dođe kraj.
Nedavno ste u javnosti spominjani kao kandidat za sportskog direktora Hajduka?
– Da, to je točno. Kontaktirali su me i ranije, ali ja smatram da je kroz Hajduk prodefiliralo mnogo legendi, koje su dale mnogo tom klubu. U Hajduku nije problem direktora nego smatram da tu ima mnogo složenijih problema, od same hijerarhije pa do operative.
Kakva su danas sjećanja na sjajni rezultat selekcije Hrvatske na SP-u u Francuskoj 1998. godine i kontaktirate li s tadašnjim saigračima?
– Pa, sa svima sam OK, posjećujemo se kad god možemo. Mi smo normalni ljudi, koji smo shvatili da smo odradili nešto veliko, odnosno da nam se tada dogodilo nešto prelijepo, jer dok smo bili tamo nismo bili toga svjesni. Nošeni energijom navijača, uspjeli smo doći dotle i pola te bronzane medalje pripada navijačima, bez čije podrške ne bismo došli tako daleko.
Kojeg trenera najviše pamtite u karijeri?
– Pazite, svi su treneri ostavili traga, neki bolji, neki lošiji. Neki treneri su bili na glasu, a neki su bili manje poznati, ali su nerijetko i bolje radili. Bitno je da pažljivo slušate. Za razliku od trenera sa naših prostora, Žoze Murinjo (Jose Mourinho), Karlo Ančeloti (Carlo Ancelotti) i drugi treneri vani odgovorno će prihvatiti svoju grešku, dok naši neće i ne žele.
Pred vratima je EP u Francuskoj, a sve su veće prijetnje terorista. Kako gledate na to, hoće li prijetnje utjecati na održavanje Prvenstva?
– Mislim da je, ustvari, cjelokupna situacija u svijetu zabrinjavajuća. Smatram, ipak, da će to proći u redu i bez problema i da se neće tako daleko ići.
Vaša supruga je bila rukometašica, jesu li i djeca naslijedila taj sportski gen od roditelja?
– Otkud to znate! (smijeh) Da, supruga je bila rukometni golman. Imam dvije kćerke i dva sina i to je najveće bogatstvo na svijetu. Pa, djeca vole sport. Redovno ih vozim na treninge u Zagrebu, tu im je najbliže. Smatram da sport nikad nije bio potrebniji mladima kao danas, u vrijeme informatike i svega ostalog. Žalosno je vidjeti djecu od deset godina s krivom kičmom ili koja se bore sa pretilošću. Parkovi su nam prazni, a kafići puni.
Izgradili ste jedno lijepo imanje na Bijači?
– Pa, ne znam koliko je poznato, ali meni su majka i supruga s tog područja i ja sam djetinjstvo ljeti provodio na Bijači, gdje imam mnogo rođaka. Tu sam pronašao jednu lijepu parcelu i stvorio divnu oazu, gdje se mogu osloboditi od stresa i neopterećeno se družiti s dragim ljudima. To je krenulo spontano i danas tu imam lijep vinograd i rado se bavim proizvodnjom vina, ali isključivo za svoje i potrebe prijatelja. To mi dođe kao duhovni odmor.
Zlo od rata
Postoji li nešto što ste propustili u životu, što biste voljeli nadoknaditi?
– Pa, nisam tip čovjeka koji žali za nečim. Jednostavno, što se dogodilo, dogodilo se. Jedino što žalim je što se desilo to zlo od rata na našim prostorima. Evo, i danas se na planeti ratuje na raznim mjestima i smatram da je to poraz čovječanstva i svega onoga što nas čini ljudima.
Otkrijte nam tajnu Vašeg nadimka Čili
– To je još od djetinjstva, bio je tada onaj crtani film “Sport Bili”, pa smo se šalili nešto kao Bili – Čili, a ja sam, idući u školu tramvajem, imao torbu s tim likom i tako je to nastalo i ostalo.
Igrali ste u jakim klubovima širom Evrope, a karijeru ste završili u Čelziju, gdje je nedavno stigao i Asmir Begović. Je li njegov transfer bio dobar izbor?
– Imao sam sreću da budem dio velikih klubova i reprezentacije, gdje su me trenirali veliki treneri, od kojih sam mnogo naučio. Kada je u pitanju Begović, on je iz Čelzija dobio ponudu koja se ne odbija i lako je biti pametan poslije bitke. Ako igra, onda se misli da je sve u redu, a ako ne, onda se misli da nije. To je pitanje za njega i samo on to može najbolje odgovoriti. Ja znam da se tako veliki klubovi u tim godinama ne odbijaju. Naravno da bih i ja volio da Begović više brani i da je više angažiran.
