„Prvi sam došao u selo nakon razaranja. Gdje su nekada bile stotine kuća, nije ostalo ništa. Na mjestu gdje je bila crkva, ostala je samo ruševina. A ispred ruševine mudžahedini. Čuvaju ovce. Nisam ih očekivao, a oni mene još manje. Kad sam vidio kako me zbunjeno gledaju malo sam se ohrabrio i rekao im da ne smiju uvoditi ovce u crkveno dvorište.“ govori za Dnevnik nekadašnji župnik Borovice don Mato Majić
Selo Borovica ima trg. Trg nosi ime Nevenka Bartolovića. Rijetki posjetitelji Borovice se možda pitaju tko je to Nevenko Bartolović. Ako se okrenu lijevo od hrvatskog korita, vidjet će dućan mješovite robe „Šimić prom“, a ispred dućana jednog gospodina sa šeširom.
To je Nevenko Bartolović.
On sjedi ispred dućana i svjedoči životu kakav Borovica vodi danas. Nije to mnogo života. Vrlo malo.
U dućanu radi njegova sestra.
Nije to mnogo od dućana, ali dovoljno za skromne potrebe sedamdesetak mještana.
Sestra, Nevenka naravno, pravi društvo Nevenku i ostalim gostima, pošto dućan Šimić-prom ima i funkciju ugostiteljskog objekta.
Isto tako, dućan zna poslužiti i kao pošta, skladište, odmorište, apoteka, savjetovalište…
Trg Nevenka Bartolovića idealno je mjesto za razgovor s Nevenkom Bartolovićem. Oni koji očekuju nostalgični razgovor o sjajnoj prošlosti Borovice obično ostanu nezadovoljni. Nevenko, zajedno sa suseljanima koji se tu zateknu, više interesa ima govoriti o stvarima koje se događaju izvan Borovice.
Jer u Borovici danas nema skoro ništa.
Na Trgu Nevenka Bartolovića se osim Nevenka Bartolovića obično nalazi još pet- šest dokonih mještana i pet šest mačora. I to je najužurbanije mjesto u Borovici – Selu kojem je pred popis 1991. nedostajalo tek nekoliko beba da dosegne 1000 stanovnika!
Bebe su rođene do kraja godine, ali popisivači već produžili prema Varešu…
Iz današnje perspektive, kada najmlađa stanovnica ima 20 godina, a čitavo selo Donja i Gornja Borovica jedva 70 stanovnika, prijeratni opisi života zvuče kao bajka.
Armija BiH pobrinula se da od sela ostane tek hrpa kamenja. Svi Borovičani danas mogu stati u župnu Crkvu. Što oni svake nedjelje i učine. Žene u narodnim nošnjama, muškarci u borovičkim šeširima. Upravo onakvim kakav nosi Nevenko Bartolović.
Narodne nošnje karakteristične su za Hrvatice sutješkog kraja. Čak i u ratu i progonstvu borovičke i sutješke žene nisu ih se odrekle, nego su u njima provele progonstvo. Dojma kojeg su ostavljale na ostalih 50.000 hrvatskih izbjeglica u Kiseljaku nisu svjesne ni do danas.
Što se tiče šešira, i oni imaju svoju priču. Navodno, Turci osmanlije nisu dozvoljavali kršćanskoj raji nošenje šešira. Kada su jednom zgodom Borovičani spasili život nekom agi u lokalnom rudniku, on im je odlučio ispuniti sve želje. A oni su samo tražili pravo na nošenje šešira!
Iako se agi učinilo blesavo, ispunio im je želju, i otad Borovičani smiju nositi, i nose, šešire – simbol ravnopravnosti.
Na žalost, šeširi ih nisu spasili 1993. kada je u jednom danu broj Borovičana pao s 1000 na 0.
Tih dana je s Borovičanima u izgnanstvo krenuo i njihov župnik don Mato Majić.
Majić je s Borovičanima bio godinama prije rata, zajedno je s njima bio u progonstvu u Kiseljaku, a među prvima se vratio. Zatekli smo ga na druženju kod Nikole Šimića, Borovičana u općinskom vijeću Vareša. Majić se prisjeća:
„Prvi sam došao u selo nakon razaranja. Gdje su nekada bile stotine kuća, nije ostalo ništa. Na mjestu gdje je bila crkva, ostala je samo ruševina. A ispred ruševine mudžahedini. Čuvaju ovce. Nisam ih očekivao, a oni mene još manje. Kad sam vidio kako me zbunjeno gledaju malo sam se ohrabrio i rekao im da ne smiju uvoditi ovce u crkveno dvorište.“
Don Majić je zatim dolazio sve češće u Borovicu. Bilo je bitno da se prvo vrati župnik. Tek se onda mogao očekivati povratak naroda.
„Mudžahedina smo se nekako riješili. Otišli su. Nakon mučnog procesa „borbe“ s mudžahedinima da napuste selo, jedan dan je sletio helikopter IFOR-a. Ili SFOR-a. Došli pretražiti one malobrojne starce povratnike imaju li oružje kod sebe. Eto kakvu smo pomoć imali od stranaca pri povratku… Rekao sam i njima da za deset minuta napuste crkveno dvorište“ govori Majić.
Don Mato Majić nekoliko godina nakon povratka napustio je Borovicu i otišao bliže rodnoj Posavini. U Borovicu se vraća redovito, ovaj put za vrijeme molitvenog pohoda na Bobovac.
To je jedan od rijetkih trenutaka kada Borovica živne.
Preduvjete za kakav-takav opstanak Borovice, osim don Majića, dali su i mještani Grga i Nikola, koji su dali veliki doprinos obnovi crkve, asfaltiranju sela, dovođenju rasvjete… Iako se nije vratilo mnogo mještana, selo je preživjelo.
Doprinos tome dat će i punionica vode „Kraljevska voda“ koja je trenutno u izgradnji. Nju otvara Majo Marilović iz Sarajeva. Ova investicija će zaposliti nekoliko povratnika, ali ono što je važnije – vratit će Borovičanima osjećaj da se u selu nešto događa.
Dolazak investitora trebao bi se pozitivno odraziti i na kupovnu moć Borovičana, što će se svakako osjetiti i na prometu u dućanu mještovite robe na trgu Nevenka Bartolovića. A i gosti dućana će imati o čemu pričati.
Dnevnik.ba
