Ovčarevo: Plodovi molitve i radosti

Župa Ovčarevo smjestila se između Travnika i Turbeta u Središnjoj Bosni. Nad njom su visovi Vlašića i obrisi Vilenice, a kroz njezino središte teče Lašva oko koje od davnina bujaju život i vjera u brojnim selima.

Ovčarevo je druga po starini srednjobosanska župa. Nekoć je zvana Orašje, a osnovana je odvajanjem od župe Dolac 1832. Otada ta administrativna jedinica Vrhbosanske nadbiskupije vodi svoje matice i posvećena je Sv. Mihovilu arhanđelu, a uz župno središte Ovčarevo i filijalu Prići, obuhvaća naselja: Bilići, Jankovići, Kalibunar, Kokošari, Kraljevice, Lovrići, Mikšića Brdo, Paklarevo (Babići, Barišići, Marjanovića Brdo, Valjančići), Peševići, Pilića Dočić, Radića Brdo, Šipovik, Vidoševići, Visokovići i Zagaj.

Ljudi i pobiri

U Ovčarevo stižemo starom cestom za Vlašić. U tom od davnina stočarskom kraju, nazvanom po njegovim stadima, prvi nas „pozdravi“, umijećem kipara Zdenka Grgića dočaran, brončani lik Ive Andrića, podsjetivši kako je veliki književnik i nobelovac neko vrijeme tijekom Prvog svjetskog rata proveo u internaciji u ondašnjem zdanju župne kuće. Potom u novom dvoru susrećemo i naše ljubazne i uvijek nasmijane domaćine, župnika fra Darija Udovičića i vikara fra Julijana Madžara koji su nas poveli u zanimljivu priču.

„Župa trenutačno broji 1 611 vjernika raspoređenih u 637 obitelji, od kojih su 185 samci, pa nam je prosjek tek nešto više od dva člana po obitelji. Prije rata bila je jedna od većih u kraju. U posljednjem ratu ona je jedna od župa u nadbiskupiji, koje su bile 100% raseljene. Ljudi su otišli u Čapljinu, Ljubuški i južne krajeve gdje su organizirano izašli. Poslije rata vratilo se više od 90 % župljana jer oni vole zavičaj, navezani su na ovaj kraj. Međutim, u posljednjih 10-ak godina događa se da intenzivnije odlaze, mahom zbog posla“, prenio nam je fra Dario spomenuvši da unatoč trendu odlaska mnogi i ostaju vjerni svom rodnom kraju u kojem svakog ploda ima.

Tri patrona

U to smo se i mi uvjerili došavši u svakom čulu privlačnu jesenju raskoš baš u vrijeme tradicionalnog sabiranja povrća za dar župi – pobira, za kojeg se brine i prakatarur Mato Kovač.Ovaj umirovljenik svjedoči kako mu nikakav posao za Crkvu i druge nije teret, a takvi su, domeće on, od davnina i njegovi sumještani koje ni kilometri, ni duboki snjegovi, ni bilo što drugo ne mogu odvojiti od bogoslužja.

„Znalo se i sat i pol pješice dolaziti i uvijek je crkva puna bila. Normalno, bilo nas je više, ali i danas ima dovoljno vjernika u crkvi. Ja sam zamijenio jednog starijeg čovjeka kad je bio prošli župnik, a novi su svećenici došli prošle godine. Prihvatio sam i zašto ne bih učinio dobro nekomu ako mogu?“, reče Mato, a njegove je riječi potvrdio i fra Dario zadovoljan sudjelovanjem župljana u svim aktivnostima, od molitvenih do raznih akcija, a osobito u slavljima triju patrona – prvotnog Sv. Mihovila, kada se u župnoj crkvi svečano obilježi i Dan policije uz brojne vjernike i pripadnike snaga reda u svečanoj procesiji, i drugotne – Malu Gospu, koja se slavi u svetištu Gospino vrilo i Sv. Anu, čiji je spomendan osobito važan u Vidoševićima.  

„Nedjeljom imamo dvije mise u župnoj crkvi te misno slavlje u filijali Prići. Mise su jako posjećene, a primijetili smo pojačan dolazak ljudi na misu u proteklom razdoblju, da ne kažem otkako smo mi ovdje. Nastojimo s njima uspostaviti takav odnos da ne gledaju u nama samo svećenika, vjerskog službenika, nego nekoga s kim mogu porazgovarati i susresti se. Svake nedjelje po završetku mise siđemo s oltara među njih i razgovaramo. Vrlo često šećem i svakog dana obiđem drugo selo da vidim kako tko živi. I nakon godinu dana možemo reći da sigurno trećinu naših vjernika poznajemo. I to je kod njih lijepo odjeknulo – vole i hoće da svećenik bude među narodom, s narodom. Njihovi vjerski život i uvjerenje su jako veliki. Ponosni su i na svoju župu, crkvu i mjesto“, prenio nam je župnik pokazavši nam i središte duhovnog života župe čija je, uz župnu kuću, stambene prostorije za sestre, voćnjak i druge posjede, najvrjednija materijalna svojina župna crkva.

Fra Jakino kamenje

Svojom vremešnom ljepotom oduševljava ta jedna od rijetkih katoličkih bogomolja podignutih u osmanskom razdoblju. U njoj zbog svojih svećeničkih i graditeljskih zasluga počiva fra Jako Baltić koji je 1868. najprije započeo radove, pa tek onda za njih pribavio službenu dozvolu turskih vlasti, a već nakon godinu dana narod je sa svojim pastirom imao gdje moliti.

 „Radio je na jedan specifičan način. Svake nedjelje bi u župnim obavijestima zamolio domaćine da sljedeće nedjelje kad dođu na misu ponesu po jedan kamen. Tako je ova crkva izgrađena od domaćeg kamena. Gomila kamena se svake nedjelje povećavala i evo crkve. Bila je omalterisana do 1970-ih kad su na župi službovali fra Nikola Bošnjak, fra Stjepan Pavić i fra Augustin Tomas. Uz konzultaciju s upravom i drugima odlučili su malo obiti malter. Kad je to učinjeno, ostala je ova prelijepa crkva u izvornome pogledu i smislu“, dodao je fra Dario pojašnjenje našem dojmu kako je jedinstven sakralni prostor izvrstan sklad starijeg arhitektonskog i suvremenog likovnog izraza. Zdenko Grgić potpisuje put križa, oltarni mozaik Proslava svijeta, dva bakrena reljefa (Krštenje na Jordanu i Pieta) te skupa s Ivanom Tunom Jakićem dvoja sakristijska i glavna crkvena vrata koja se i danas otvaraju „po starinski“ – gredom (što je nekoć štitila posvećeni prostor od naleta turskih konja) i masivnim ključem (izrađen rukama nekog davnog ključara). Posebnost crkvi daju i brončane skulpture Marije Ujević (Sv. Anto) i Josipa Poljana (Sv. Franjo), kao i Gospa s djetetom isklesana u bijelom kamenu Josipa Marinovića te 23 vitraja Slavka Šohaja. Divljenja vrijedne umjetnine preživjele su rat zahvaljujući župljanima koji su ih sa sobom ponijeli u progonstvo i tako ih sačuvali.

Čuvari običaja

Da župljani s puno ljubavi čuvaju i tradiciju svjedoče i djelovanje Kulturno-umjetničkog društva Paklarevo, planinarskog društva, amaterskog kazališta, lovačke sekcije…

„Kulturno-umjetničko društvo bavi se raznim kućnim radinostima, od pletenja do predenja i onda to izlažemo svake godine krajem srpnja. Tada imamo jednu dobru priredbu na koju nam dođu gosti iz Hrvatske i diljem Bosne. Nošnje imamo baš skroz starinske i čuvamo da se ne oštete jer smo dio izgubili tijekom rata, a kad možemo kupimo nove jer ima nekoliko žena koje nošnje naprave, otkaju“, prenio nam je Zvonko Gašić koji se bavi građevinskim radovima, ima mali kafić i organizator je raznih događaja, kulturnih i drugih, a glasi za odličnog poznavatelja i čuvara običaja.

„Imamo pred Uskrs turnire u tucanju jaja. To je tradicionalno, a po tome je posebno poznato selo Vidoševići gdje je taj običaj bio prije najmanje 200 godina, a postoje turniri i u Paklarevu i u Ovčarevu. Prije nekoliko godina televizija je kod nas snimala kako se nekoć išlo na polnoćku, sve u nošnjama. Veoma smo ‘jaki’ u plesu i pjesmi pred crkvom, sve u narodnoj nošnji“, ponosan je Zvonko na baštinu kojom se diče i drugi, što potvrđuje i osobita lokacija u blizini središta župe koja je kroz stoljeća iznjedrila brojna duhovna zvanja i revne vjernike.  

Jaruga i Gospino vrilo

„Tko god dođe u Ovčarevo, odvedem ga u Jaruge“, kaza nam župnik. Tamo kameni oltar skriven u raslinju upućuje na vremena turske vladavine kad su katolici potajno ispovijedali svoju vjeru i primali sakramente. Uz mjesto molitve fra Dario nam pokaza i prolaz u šumu, usječen u kamenu za bijeg od Turaka ukoliko bi molitelji bili otkriveni. Tih se vremena današnji župljani posebno sjete na predzadnju nedjelju srpnja kada slave svetu misu i nekoliko stotina njih natiska se u Jarugu baš kao nekoć kako bi svoje molitve uzdigli Nebu. „U župi je još mnogo mjesta gdje se ljudi tradicionalno mole i zavjetuju, a rado idu i na hodočašća izvan Bosne i Hercegovine. Župa ima devet groblja i svako ima kapelicu. Još mnogo toga zanimljivog o župi možete pročitati i u knjizi fra Velimira Valjana“, napomenuo je naš vodič vozeći nas u svojem terencu do groblja Sv. Ane u Vidoševićima gdje se u srpnju na proslavi okupi više tisuća vjernika, a među njima na poseban zavjet i sa željom za trudnoćom i zdravom obitelji dođu žene iz cijelog travničkog kraja. Brojne krunice ostaju i u tišini kapelice na lokaciji nekadašnjeg Kužnog groblja, a župnik nas vodi i u zavjetno svetište Gospino vrilo gdje u svako doba netko moli ili jednostavno uživa u miru prirode, a osobito na Malu Gospu koja privuče veliko mnoštvo hodočasnika iz Srednje Bosne. Među redovitim posjetiteljima su i Tihomir Valjan i njegova kćerkica Mija.

„Hvala Gospi dragoj, oči su joj danas perfektne nakon operacija i svega što smo prošli. Nakon naših molitvi ona je danas sretna djevojka“, rekao nam je Valjan posvjedočivši kako od davnina živi pobožnost koju su inicirali isusovci, a svetište pohode osobe svih vjera. 

„Prva kapelica sagrađena je 1923.i podigao ju je fra Alojzije Pećinlić. Kasnije se stvorila potreba da se napravi veća crkva i ona je do početka rata bila izgrađena skoro do pod krov. Nakon rata župnik fra Pero Jerković je uz pomoć vjernikauspio pokriti crkvu i dovesti je u sadašnje stanje. Inače, redovito imamo mise na Gospinu vrilu svake subote od početka svibnja do kraja listopada kada se vjernici okupljaju u velikom broju slaviti misu, a prije toga molimo krunicu. Ovo mjesto za ljude ima veliki značaj, ovdje u BiH i vani. Ovdje svakodnevno dolaze ljudi, umivaju se ovom vodom koju smatraju ljekovitom i značajnom u svojem životu. Odavde odu okrjepljeni i obnovljeni“, pojasnio je župnik posebno naglasivši još jednu dragocjenost župe – njezine mlade kojima duhovne vrednote i životne odgovornosti nisu strane.

Pohvala roditeljima

„Budući da je ovo baš poljoprivredno područje, svi pomažu svojim roditeljima na poljoprivrednim dobrima. Ne stide se i svi će veoma lako u gradu reći kako imaju krave i ovce. To je najmanji problem, djeca su dosta radišna. Ima ih dosta koji studiraju, najčešće u Mostaru i Splitu, a osnovci i srednjoškolci uglavnom su učenici travničkog Katoličkog školskog centra“, prenijela nam je 28-godišnja Danijela Lovrić.Tojčlanici Hrvatskog amaterskog kazališta Travnik i tajnici travničke podružnice Napretka posebna je čast angažman u pastoralnom vijeću u kojem uz starije i mladi vrijedno obogaćuju karitativne, kulturne, blagdanske i druge aktivnosti.       

Zauzetost mladeži potvrđuje i župni vikar fra Julijan Madžar. On radi s Framom koja djeluje od 2000., a danas broji aktivnih 50 članova – osnovnoškolaca, srednjoškolaca i studenata.

„Frama djeluje na više područja. Ako imamo neka izvanredna molitvena događanja, kao što je ljetošnji dolazak kipa Gospe Fatimske, Frama je glavni organizator. Ako imamo humanitarne akcije pomoći župljanima, opet je Frama na prvom mjestu. Ako imamo kakve radne akcije, opet je Frama prva. Stvarno su za svaku pohvalu, a to je ujedno i pohvala njihovim roditeljima koji su ih tako odgojili. Frama ima susrete subotom u 17 sati. Nekad organiziramo predavanja, nekada gledamo film, nekada su to neke igre, a nekada imamo molitveni susret“, približio nam je fra Julijan zauzetost i oduševljenost primjerom Sv. Franje Asiškog onih na kojima svijet ostaje.

Snaga župe

Iako je pastoralcima današnjeg doba izazov mlade održati uz Boga, ovaj svećenik svjedoči da oni ipak u Crkvi pronalaze svoj drugi dom, izgrađuju se duhovno i postaju dobri ljudi na ponos svojih roditelja i zajednice. 

„Posebno moram naglasiti da su pravo dobri radnici – kad god nešto treba, ja im javim i sutra ih najmanje 20 dođe i stavi se na raspolaganje za uređivanje okoliša, kićenje crkve za Božić, spremanje Isusova groba za velike dane za Uskrs. Veliki dio Framaša uključen je u naš župni zbor koji je započeo s djelovanjem pred Uskrs pod vodstvom župljanke Arije Adžaip i povremenu pomoć bogoslova fra Nikole Matoševića. Planiramo osim Frame započeti u studenom ili prosincu s djelovanjem Trećeg svjetovnog franjevačkog reda. Nadamo se da će i tu biti dobar odziv“,naveo je fra Julijan ne krijući radost što se u župi iz godine u godinu povećava broj aktivnosti koje obogaćuju i upućuju na plodonosne staze prema Bogu i čovjeku.

„Krenuvši u Framu, osjetila sam ljepotu pomaganja. Željela sam na neki način tu ljepotu prenijeti na naše mlade u župi, a jedna od želja koja mi je ostala do sada još uvijek neispunjena je otići u Afriku i tamo do kraja izvršiti svoju misiju. Smatram da smo svi pozvani svoje talente i vrijednosti dijeliti s drugima te ih koristiti na najbolji mogući način, a posebno ako je to na dobro ljudima i na slavu Bogu“, poručila je svestrana Danijela na kraju naše priče čiji sadržaji nameću zaključak kako župa Ovčarevo ima svijetlu budućnost unatoč svim izazovima koje ona nosi.

Izvor: nedjelja.ba