Crkva Duha Svetoga u Novoj Biloj simbol je preživljavanja Hrvata Lašvanske doline u posljednjem ratu. U njoj se osim duše liječilo i tijelo. A fratri i liječnici zajedno su „operirali“ – svatko na svom polju.
Crkva-bolnica danas je Hrvatska bolnica Dr. fra Mato Nikolić – jedna od priznatijih zdravstvenih ustanova u državi koja predano nastavlja svoju misiju u službi čovjeka. Na njezinim, ratom „potpomognutim“, početcima stajao je tek devetočlani liječnički tim, ojačan medicinskim osobljem i – improvizacija, uz Božju pomoć!
Prvi među posljednjima…
Jedan od ključnih članova tog tima bio je i prim. dr. Drago Džambas, radiolog, koji je, kako kaže, živio, živi, ali koliko smo shvatili – iako je blizu umirovljenja – i živjet će za viziju ove bolnice. Među medicinskim osobljem iz tog razdoblja je i viša med. sestra Ljubica Rakočević koja je zajedno s njime jedna od svega nekoliko preostalih članova nekadašnje ratne bolnice u crkvi. S ovo dvoje „posljednjih Mohikanaca“, kako se dr. Drago u svom prepoznatljivom stilu zna našaliti, razgovarali smo u povodu Dana bolesnika koji se obilježava 11. veljače, a koji je, između ostalog, i prilika za prisjetiti se te zahvaliti svima onima koji skrbe o bolesnicima… Ovaj je dan 1992. utemeljio sveti papa Ivan Pavao II. kako bi skrenuo pozornost na bolesne i njihove probleme.
Retrospektiva
Po dolasku u ovu zdravstvenu ustanovu dočekao nas je najprije nasmijani liječnik kojega smo prekinuli u pregledavanju rendgenskih snimaka… Rođen je 1958. u Bučićima na što je, kako ističe, posebno ponosan, kao i na svoje troje djece koje je dobio u skladnom braku.
Hrvatska bolnica Dr. fra Mato Nikolić
S njim smo se tako u spontanom razgovoru najprije prisjetili situacije koja je uvjetovala nastanak crkve-bolnice u vremenu kada je on obnašao dužnost pomoćnika (za zdravstvo) zapovjednika zbornog područja Vitez Tihomira Blaškića. „Tijekom rata Hrvati su prvi shvatili što će se dogoditi na ovim prostorima, pa smo se tako počeli i organizirati. Znalo se za velikosrpsku agresiju, na plan RAM – zauzimanje i stvaranje velike Srbije, itd. Kako bismo to prevenirali, bili smo u kontaktu s kolegama, poglavito s dečkima iz Tomislavgrada, Mostara i Zagreba, te pripremali sanitetski stožer. Pa i među tim pripremama išla je i jedna dobra logistička priprema za sve ovo ovdje. Mi smo prije toga imali oformljene ratne bolnice koje su funkcionirale blizu zaraćena područja. U početku je to bio rat protiv velikosrpske agresije, bivše JNA, četničkih armada i domaćih pobunjenika koji su se htjeli uklopiti u taj plan RAM, a poslije dolazi i do sukoba Hrvata i Bošnjaka. Onda nastaje, kako ga ja zovem, preferans – kulturna igra, jer uvijek dvojica obaraju trećeg i ne zna se tko je gori u toj čitavoj igri. Još za te velikosrpske agresije napravili smo ratne bolnice u Rumbocima, Bugojnu, Novom Travniku, Fojnici, Žepču – to je ono što je bila moja nadležnost. Onda je slijedom događanja započeo i sukob s Bošnjacima, muslimanskom vojskom, odnosno Armijom BiH (ABiH) kako se ona službeno pred svijetom zvala, a zna se kako su na sve tri strane bile, uvjetno rečeno, jednonacionalne vojske, te su branile same sebe“, podsjetio je dr. Džambas i prokomentirao kako su Hrvati najgoru igru mogli dobiti u toj čitavoj ulozi, jer su najmalobrojniji.
„Kada se dogodio sukob s Bošnjacima, s ABiH, padaju nam neke bolnice – Novi Travnik se pocijepao kao grad – bolnica je bila točno na crti obrane. Fojnička bolnica pada, u Bugojnu gubimo sve. Nismo imali gdje ni s civilnim pacijentima, ni s ratno ranjenim osobama – nismo više imali izbora, nismo mogli u okupiranu bolnicu u Travniku, nismo mogli u Zenicu i onda se nameće pitanje: kako dalje?!“, ispripovijedao nam je naš sugovornik uvodeći nas tako u priču o nastanku crkve-bolnice.
Prenamjena
Kazao je kako se, uz Božje proviđenje, događa da se oni udružuju s franjevcima te je nekome došla na um ideja da crkvu „pretvore u bolnicu“. Kako? – „Budući da je Pastoralni centar Svetog Duha u Novoj Biloj dosta komotna prostorija uz postojeću crkvu i kaskadne sobe koje su bile predviđene za umirovljene svećenike i duhovne vježbe, velika crkvena aula (ovo su sad atipične crkve – građene su kao velike dvorane, tako je i ova crkva nastala), uz dosta još manjih prostora i tamo negdje u 10., 11. mjesecu 1992. u jednom jačem okršaju ABiH i HVO-a bili smo prisiljeni samo spojiti crkvene klupe, staviti madrace i pretvoriti kompletnu crkvenu aulu u ratnu bolnicu“, dočarao je liječnik nastavivši kako su u podrumu župne kuće bile dvije prostorije gdje su fratri imali smočnicu, a oni su, iznijevši sve to što se nalazilo u njima, jednu pretvorili u pripremnu, a drugu u operativnu dvoranu… „Crkvene klupe kako jesu spojene, igrale su ulogu kreveta. To je ogroman prostor koji se ničim nije mogao grijati i onda smo napravili dvije velike limene peći u koje smo ložili sve što je moglo gorjeti, s dimnjacima koji su rogobatno izgledali i stršili“, podsjetio je, nasmijavši se, dr. Drago.
Spomen na nekadašnju crkvu-bolnicu
Druge dvije pomoćne dvorane su, zajedno s crkvenom aulom, predstavljale bolesničke sobe. U samu aulu moglo je stati negdje oko 50 kreveta, a u dvjema pomoćnim prostorijama po 10-20 – kako-kad. Spominje nam sugovornik kako su pokušali malo razdvojiti mirnodopsku patologiju od ratne, žene od muškaraca, dječji odjel… „Tamo gdje je bila jedna mala pomoćna dvorana s pozornicom – e, tu smo bebe držali. Uz crkvu, u prostoj seoskoj kućici bilo je porodilište u njezinu podrumu“, kazao nam je dr. Džambas.
„Pišite tam’ – gradi se bolnica u Novoj Biloj“
U tom razdoblju od 1992. do 1995. dr. Drago naglašava kako ih je bilo svega devet liječnika. „Dva kirurga svršena dr. Kuliš i dr. Tabak i jedan nesvršeni dr. Perić te mi liječnici opće prakse – ja tad još nisam ni uspio do specijalizacije, zaratilo se, čekala je na red… Tada je obrađeno približno 13 500 pacijenata, od toga oko 3 300 malih operacija i oko 1 250 velikih u općoj anesteziji. Već u ožujku 1994., kada je potpisan Washingtonski sporazum, znao sam da se neke stvari preslažu, a to sam vidio i dolaskom pok. predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je izrekao jednu famoznu rečenicu, pred jedno 10 000 ljudi: ‘Gradit ćemo bolnicu u Novoj Biloj.’ I samo je rekao Mati Graniću i Gojku Šušku: ‘Pišite tam’ – gradi se bolnica u Novoj Biloj.’ I tako je 1995. pred zagrebačkom katedralom blagoslovljen kamen temeljac koji je dopremljen ovamo i tako je započela gradnja“, naglasio je naš sugovornik s posebnim sjajem u očima i ponosom u glasu.
Prekinuli čekanje
To ni ne čudi budući da ju smatra vlastitom i doživljava drugim domom te nam u nastavku pripovijeda: „Ona se tako gradi i mi smo 1999. već u tjeskobi ogromnoj: guramo se s fratrima, s vjernicima – fascinantne su bile u ratu mise kad dođe još brdo ljudi i leže pacijenti, ide misa i sve ide, pacijenti jauču, previja se.“ Ističe kako je misa imala svoju i te kako značajnu ulogu, za obične ljude koji dolaze, za ranjenike, tako da je to bio spoj duhovne utjehe svećenika i tjelesne skrbi njih liječnika…
„Čekali smo stalno da se napravi tehnički prijam ovog zdanja – nikad oni to uraditi. Mi donesemo odluku da ćemo prenijeti ono što imamo i da ovdje ulazimo, jer nisu bile riješene neke tehničke finese poput vlasništva zemlje. Tako smo prešli ovdje i usput je tehnički dotjerivali, opremali… Kroz jedno dvije godine kad odem u mirovinu, napisat ću knjigu – bit će sve istinske stvari u njoj, ali napisane kroz jedan duhovit način – takav sam ja čovjek, inače bih ‘puk’o’ u životu da se ne mogu isprazniti na taj način. Dakle, iznesene će biti realne činjenice, jasno uz prikaz drugih imena, ali će se svak’ prepoznati u toj knjizi“, veselo nam otkriva novobiljanski radiolog.
Prebiranje po riznici sjećanja
Radoznalo smo ga pitali i za neka od sjećanja koja će pretočiti na papir, pa nam je spomenuo kako ga se dojmila „ona baba Kate, jadna protjerana iz Guče Gore, koja je svaki dan po jedno 100-200 litara vode u kanticama donosila – žena fascinacija“. „Onda, mi koji nismo ni išli kući, spavali smo u bolnici – samo na redu te dignu, pa ‘ajmo dalje, i sve smo se tako mijenjali dežurajući, operirajući; onda Marija Topalović – djevojčica kojoj je granata odbila obje noge, samo su je donijeli, krv je liptila, vise noge, podvezali su je i mi smo ju uspjeli spasiti. Transportirali smo je za Split helikopterskom evakuacijom ranjenika, onda ona ode za Ameriku i danas je to prekrasna djevojka s metalnim protezama i izgleda kao manekenka. Onda nam jednom nisu dali evakuaciju – svojedobno smo mi mogli evakuirati, natrpamo u kamion ljude na nosilima za Rumboke ili za Kiseljak pa helikopter sleti tu i odveze ih za Split – i ne može se nikako… Nemamo više ni nosila – pravili smo drvena i kad odu za Split, od tamo nam ih ne vraćaju (jer od tamo trpaju drugi teret)… I više nismo imali izbora, i ja kažem, Božić je bio, to je prije Bijelog puta, ‘ajmo mi reko’ pobacat slame fino, pa ćemo samo plahte staviti, jer nam se to ništa ne vraća. Mi smo poredali ‘sardine’ – ranjenike, k’o betlehemska slama, ljudi su ležali, smrzli su se do Kiseljaka i na nesreću tad SFOR nije uspio isposlovati odobrenje da se helikopter skupi i tako nam se ta betlehemska slama vratila – prvi put da smo dobili nešto natrag“, nasmijao se liječnik dodavši kako tada ranjenici nisu ni otišli za Split.
Malo moderno medicinsko čudo
Izgovorio je zatim ime: Sally Baker, i nastavio: „Jedno kontroverzno stvorenje, Engleskinja, pojavila se k’o dobri anđeo kako bi izvukla samo djecu odavde. Tako smo jednom u helikopter strpali 40-ero djece da odu, pa su se počele i majke s njima trpati i onda bi svi pobjegli odavde, tako da smo morali reducirati broj na samo 20-ero djece koja su baš najugroženija.“
„Te nedjeljne mise zaista su bile fascinacija, gdje i tko nije mogao, i nije htio, i kad nikad ne bi pomislio da ima Boga – tad je skrušen bio do bola, i shvatio kako je Božje proviđenje – spoj svećenika i liječnika, odradilo ovu našu opstojnost“, priznao je ponosni Bučićanin kojeg smo upitali i je li se ikad pokajao što je odabrao baš ovaj put. „Završim faks, vratim se ovdje – počinje rat… Ali nikad se nisam pokajao. Mogao sam kao nitko otići odavde jer sam bio zapovjednik – u koji god helikopter i uteći, jednostavno. No, to mi nije padalo na pamet. Živio sam da se ova bolnica napravi i ja sam još jedini ratni liječnik koji je ostao u njoj. Bio sam dobio posao u Zürichu – odustao sam; na Rebru su me ostavljali, ali sam rekao da se vraćam u svoj kraj… Nije mi krivo, dapače, ostao sam ovdje i ponosan sam na ovu bolnicu – mi smo jedno malo moderno medicinsko čudo, priznati smo; mali smo opsegom, ali funkcioniramo. Imamo sada i mikroinvazivnu (MIK) kirurgiju – to nitko u BiH ne radi“, rado je spomenuo dr. Drago te otkrio kako ga je sve ove godine vodio njegov optimizam. „Ja sam optimist u životu i volim ovaj kraj, e, to je ono što je kod mene prevagnulo. Ovdje ‘umirem’ od posla. Dok čovjek pozitivno razmišlja, imat će volju. Čovjeku možeš ukrasti sve osim nade. Ja se još uvijek nadam da će u ovoj zemlji biti dobro. Kada se ova oligarhija nasiti svega – sebe i novaca, sići će oni ili će potaknuti netko sa Zapada, ovdje će biti dobrog života. Uvijek će biti kruha, samo treba truda, rada i strpljenja imati za ovo i – malo poniznosti, dakle ne biti halapljiv jer ovdje je Bog toliko dao da smo nezahvalni spram tih dobrota u ovoj zemlji Bosni“, poručio je liječnik, te vjerujemo i mnoge potaknuo da promisle o poimanju ove zemlje i njezine perspektive…
(Nikad nije) otišla
Lutajući tako hodnicima ove neobične, ali lijepe i funkcionalne bolnice, na ulazu u kojem se nalazi blagoslovljeni kamen temeljac potražili smo i sestru Ljubicu Rakočević koju smo „izvukli“ iz operacijske dvorane. Ova samozatajna majka dvoje djece, koja će za nekoliko mjeseci nakon 40 godina rada medicinsku opravu “okačiti o klin” i poći u zasluženu mirovinu, ljubazno je za nas odvojila vrijeme te nam kroz razgovor pokazala operacijski blok u kojemu radi.
Med. sestra Ljubica Rakočević
Saznali smo tako da je prije crkve-bolnice radila u travničkoj bolnici kao sestra instrumentarka, te je bila već prikupila 15-ak godina iskustva. „No, nešto nas je zadesilo što do tada nije. Svima je to bilo strašno. Mislila sam kako ću biti prva u autobusu sa svojom djecom koja će otići, međutim nikad nisam došla do toga… Počelo se prvo s punktovima, snalazili smo se. Vodilo nas je to što osjetimo da smo potrebni tu. Kako sam rekla, prvo me ponijelo to: ‘Ja odoh, neka ratuje tko hoće.’ Ali onda – potrebna sam tu. Bilo je jako teško. Ničeg nismo imali, gore je sve bilo na gotovo, a ovdje sam sve morala ispočetka – početi od osnovnog seta, kako ga pripremiti, kako sterilizirati – nema više moderne sterilizacije, sve se radilo na drva, ložilo se, snalazili smo se sami. Na običnom stroju smo prali odore, zeleni veš, peglali, radili… Onda su dolazile ove mlade sestre i tako je raslo, proširivalo se, uglavnom smo se snalazili“, prisjetila se sestra Ljubica spomenuvši kako su se unproforci čudili da oni znaju, primjerice, zašiti ranu, a ne znaju dobro jezik…
Bog nas stavi ondje gdje smo najviše potrebni
Kako kaže – bilo je teško, ali ih je uvijek nosila želja da pomognu. „Negdje sam pročitala: Bog nas stavi ondje gdje smo najviše potrebni. I zbilja, nisam nikad požalila što sam medicinska sestra, i evo sad sam već pred mirovinu“, kazala je opisavši da im je bio „šok“ kad su prešli iz crkve-bolnice u novu bolnicu. „Ono, dobijete ovoliki prostor, prodisali smo punim plućima“, rado je naglasila ova medicinska sestra s kojom su se znali šaliti kako se udala za posao. „Uvijek posao stavljam na prvo mjesto, nije bilo tu nekih bolovanja… Da nisam ostarjela, ne znam kud bih“, dodala je uz smijeh sestra Ljubica kojoj je drago što je mlađe nečemu naučila: „Nevezano samo za posao, krenimo od kuhinje, djece, odgoja… Nisam škrtarila u tomu.“ Uvjerili smo se i da je među kolegama omiljena te su se znatiželjno zanimali tko to nju fotografira i intervjuira, rado pozirajući s njom.
Pokazujući nam fotografije koje je uramila za kolege u njihovim zajedničkim prostorijama, istaknula je i kako je ovo jako stresan posao, poglavito u operacijskoj dvorani gdje se mora biti potpuno koncentriran – sve znati, prebrojati, sterilizirati, nema mjesta pogreškama.
„Ali tko voli to što radi, on i izdrži“, skromno je poručila naša sugovornica koju smo ostavili tamo gdje se, sudeći po viđenom, najbolje i osjeća.
Na kraju smo uvidjeli da su glavni likovi ove naše priče u svoj svojoj skromnosti narasli veliki, i to ničim drugim doli svojim djelima. Nadamo se da (jesu) će biti inspiracija mnogima…
Nedjelja.ba | Josipa Prskalo
