Miodrag Salihagić bolovao je od ciroze jetre. Živio je s bolešću relativno aktivnim načinom života redovito uzimajući lijekove. Bolest je držao pod kontrolom redovitim odlascima gastroenterologu i hepatologu. Liječio se na privanoj klinici u Sarajevu. No, jedne travanjske nedjelje, život Miodraga Salihagića – počeo se urušavati.
„Nedjeljom smo , kao i inače, imali obiteljski ručak. Taj cijeli dan proveli smo zajedno. Igrao se s unučicom. Bio je usporen, međutim normalan. Šalio se, smijao. Sve je bilo u potpunom redu…“ govori za Dnevnik.ba Mia Marjanović, Miodragova kći.
„U ponedjeljak, 10. 4. 2015., otišla sam na posao u Sarajevo. Oko 11h nazvala me majka panično vičući ‘Otac nije dobro’.
Nije mi rekla o čemu se radi, tek da su zvali hitnu i da je na putu u bolnicu“, nastavlja.
Miodraga su najprije odveli u Novu Bilu, no tamo ga nisu primili jer su, zbog simptoma, pomislili da je psihički bolesnik, te ga poslali u Travnik. Nisu znali da boluje od ciroze jetre.
Nije imao psihički poremećaj. Imao je napad; povećanje amonijaka u krvi dovelo je do stanja koje se naziva Hepatalna encefalopatija . Ovo stanje karakteristično je za tu vrstu bolesnika.
„Brat je mlad. Uplašio se i nije se snašao u toj situaciji. No, nismo mogli niti pretpostaviti što nas očekuje u Travniku“.
U Travniku su Miodraga primili u Službu za neurologiju i psihijatriju.
„Kad sam došla s posla odmah sam se uputila u Travnik. U bolnici mi nisu dali da ga vidim, samo sam čula njegove krikove. Bili su to su životinjski krici…“ , prisjeća se Mia.
„ Ne znam što se dešavalo, nitko mi nije objasnio, unatoč mojim naporima da dođem do informacija. Pokušavala sam objasniti da otac ima cirozu jetre, no nitko me nije slušao. U Službi za neurologiju i psihijatriju su ga držali pet dana. Donijela sam sve lijekove koje je imao, međutim nisu mu dali niti jedan lijek. Ne znam što su mu davali dok je bio u Službi za neurologiju i psihijatriju. Znam da su ga držali zavezanog… Čovjeka s cirozom jetre.“
Mia nije šutjela. Odlučila je ocu omogućiti primjerenu njegu!
„Trudila sam se svim svojim silama i snagama da ga prebacim na primjeren odjel na kojem se liječi bolesnik s cirozom jetre. Nakon životinjskih napora – uspjela sam. Prebačen je na Internu službu JU Bolnice Travnik“, nastavlja Mia uzrujano.
„Nakon što je prebačen na Internu službu napokon smo ga mogli vidjeti. Nije to više bila više ista osoba… Nije mi bilo jasno kako se psihičke smetnje pojave po dolasku u bolnicu kod čovjeka koji je bio psihički zdrav do tog dana“.
Tražila je objašnjenje, ali nikada ga nije dobila.
„Otac je bio psihički zdrav. Nikada nije imao nikakve smetnje. Dva dana prije napada posjetili smo psihijatra koji je potvrdio kako nema nikakve smetnje. Liječnik koji ga je privatno liječio htio je, preventivno, spriječiti negativne posljedice ciroze jetre, koje na koncu – negativno djeluju na mozak“.
Mia je oca posjećivala svakoga dana nakon što bi se vratila s posla iz Sarajeva.
„Dolazila sam svakoga dana u poslijepodnevnem terminu da bih ocu dala da jede i pije. Prva dva dana je mogao hodati, no nakon toga stanje mu se znatno pogoršalo. Postao je nepokretan. Nisam nikada, unatoč uloženim naporima, dobila objašnjenje za njegovo stanje.“
„Nakon dva tjedna, obratila mi se medicinska sestra s odjela govoreći mi neka dođem razogarati s liječnikom koji vodi očev slučaj. Budući da dotični radi do 13 h, a ja radim u Sarajevu – morala sam uzeti slobodan dan i pojaviti se u uredu za njegova radnog vremena“, nastavlja.
Mia tog dana doživljava šok.
„Liječnik je urlao na mene! Govorio mi je: ‘Tko si ti? Odakle ti ideja da ti sazivaš i urgiraš?! Sve si digla na noge zbog ničega! Što ti misliš tko si ti, nemaš pravo na to! Oca nisi nikada posjetila, otac ti je lud. Učinit ću ti uslugu i ostaviti ga još tri dana , a onda će biti izbačen iz bolnice!’… Ništa mi nije bilo jasno. Bila sam šokirana!
Molila sam samo da mi se objasni kako je moguće da se u tom kratkom periodu zdravstveno stanje toliko narušilo . Tada se ponovno derao na mene govoreći mi kako je njegovo stanje isto godinama.
To je za mene bio šok. Tako mi se nikada nitko nije obratio. Nije mi se stručno objasnilo što je to što se događa s mojim ocem, koja je to vrsta bolesti…“, pripovjeda Mia.
Miodraga su u JU Bolnici Travnik vodili kao pacijenta koji ima cirozu jetra uzrokovanu alkoholizmom, međutim, Miodrag nije bio alkoholičar.
„Očeva majka – moja baka, bila je zdrava žena koja nikada nije uzela alkohol, a umrla je od ciroze jetre. Nije isto liječiti nasljednu cirozu jetre i cirozu uzrokovanu alkoholom. Tražila sam da ispitaju od koje vrste ciroze boluje , no nikada nisu učinili ništa po tom pitanju“, vidno uzrujana Mia nastavlja.
Nakon incidenta na sastanku s liječnikom, Mia je ponovno uložila nadnaravne snage i oca prebacila u Sarajevo.
„Na prijemu u Sarajevu bolesnik je dovezen poluživ; bio je neuhranjen dehidriran, u stanju polu – kome. Imao je dekubitis od 15 cm, cistitis urinarnog trakta uzrokovan nehigjenskim kateterom i bio je uprljan fekalijama… Na prijemu u Sarajevu liječnica nije vjerovala da će preživjeti dan“.
„Ja sam jako uporna. Derala sam se i trzala ga da se probudi. Molila samm ga da ostane živ!“…
Miin otac samo jedna je u nizu žrtava JU Bolnice Travnik!
Miin otac preminuo je 9. 6. 2015. od ciroze jetre.
Jučer – to je bio Gabrijel Trbara.
Sutra, tko zna? Možda baš Vaše dijete…
Dnevnik.ba | Jurija Brnada
