Kako da vam kažem, ova zemlja se mora voljeti. Od pepela mrtvih ona je stvorena. Od pepela nad kojim i danas dan majke u crnom plaču. Od njih je ova zemlja satkana. U svaku su joj poru utkani. Oni sinove i kčeri svoje ne odhraniše. Ova zemlja se zaista mora voljeti, zbog vremena! Zbog najtežih vremena u povijesti Hrvata. Zbog ljudi koji su dvjesto četrdeset osam dana bili gladni. Žedni. Umorni. Zaboravljeni. Zbog ljudi koji zadobiše rane. Zbog njihovih rana koje nikad zacijeliti neće, volimo ovu zemlju. Zbog svjetske javnosti koja ih je tada zatajila. Zbog mrklog medijskog mraka. A istina, istina se polako probijala u svijet i ugledala svjetlo dana.
Sinoć smo u crkvi Duha svetoga bili svjedoci jedne istine. Istine o Bijelom putu. O svijetlu na kraju tunela. Prije dvadeset i četiri godine „bijel i velik“ izgledao je kao ostvarena nada. Sinoć ga je hrvatski puk ponovo dočekao. Sa istim emocijama. Sa suzama u očima. Gledajući na platnu sada već dobro poznata lica poput dr. Slobodana Langa, Ante Damjanovića, fra Tomislava Duke, fra Velimira Valjana i mnogih drugih.
Zbog njih smo danas tu, gdje jesmo. Zbog konvoja volimo ovu zemlju. Zbog Ante Vlaića, koji nam donseći život, ostavi svoj život. Zbog fra Franje Grebenara, koji nas nije dao, pa crkvu pretvori u bolnicu. Oni nam postaviše kamen temeljac, životu! Nemamo pravo nigdje otići! Nemamo je pravo napustiti! Nemamo pravo bježati. Trebamo je samo voljeti. Boriti se. I biti zahvalni, jer od pepela ona je stvorena. Zbog naših djedova, očeva, dobrih ljudi i ujaka sačuvana.
Ovo je naša zemlja. Kolijevka naša. Naš dom. Tu nam je gruda. Tu smo se rodili, tu trebamo i mrijeti.
Kako da vam kažem, ova zemlja se mora voljeti.
Od pepela mrtvih ona je stvorena.
NovaBila.info | Tanja Meljančić
