Pod utjecajem korjenito izmijenjenih društveno-ekonomskih i političkih prilika, te općeg razvoja Jugoslavije, u ovom razdoblju i Travnik doživljava svoj značajniji uspon. Grad počinje intenzivno da se teritorijalno širi prema zapadu. Veoma je značajna izgradnja tvornice za izradu rublja, odjeće i obuće “Borac” (1948.g.) na krajnjem zapadnom dijelu grada. Ova tvornica predstavlja jednu novu, razvojnu osovinu grada usmjeravajući ga ka bržem industrijskom razvoju.
Treba istaknuti da je u izgradnji veliki objekat Kulturno-sportsko-rekreativni centar “Pirota” koji će doprinijeti ovog dijela grada. Nažalost, izgradnja tog objekta još nije završena.
I u ostalim dijelovima grada izgrađeni su mnogi novi stambeni objekti. Grad je maksimalno proširen u svim pravcima koliko su to dozvoljavali prirodni uslovi i topografski smještaj.
Izgrađene su nove i obnovljene stare ustanove: zdravstvene, prosvjetne, upravne i socijalne.
U posljeratnoj izgradnji je zastupljena suvremena urbana arhitektura nasuprot starobosanske koja je zastupljena oko tvrđave. Sadašnja gradnja se odvija prema urbanističkom planu u kojem je predviđeno da se sačuva ranija graditeljska baština, barem prilikom izgradnje novih objekata na mjestima gdje su se nalazili nekadašnji starobosanski objekti.
Devedesetih godina izgrađen je “Zanatski centar – Žitarnica” na mjesu nekadašnje stare Donje čaršije. Njena će funkcija biti oživljavanje “male privrede” i starih zanata.
Školstvo
Najmlađa generacija učenika u to vrijeme je nosila kape Titovke sa petokrakom i đačke marame. Učenici starijih razreda su nosili đačke kačkete i plave mantile. Svi su bili isto obućeni. Između njih nije bilo nikakve razlike. Nije bilo dozvoljeno nositio farmerke. Ako bi se desilo da neki učenik dođe sa farmerkama u školu odmah bi bio vraćen kući da obuće neke druge pantole. U školu se nije moglo ući u cipelama. Svaki učenik je morao, prije nego što uđe u školu, skinuti svoje cipele i obući patike koje ponese od kuće kada krene u školu. Učenici su bili veoma disclipinirani. Prema svim nastavnicima su se odnosili sa velikim strahopoštovanjem. U učionicama je bio mir i red koji se, gledajući iz sadašnje perspektive, skoro ne može ni zamisliti. Ponašanje učenika na ulici je bilo primjerno. Ni jedan učenik nije smio izlaziti na ulicu nakon 20 sati. Ako bi se slučajno desilo da neki od učenika, zbog neke posebne potrebe, izađe u to vrijeme na ulicu, sakrivao se da ga ne vidi ko od njegovih nastavnika. Udžbenika je bilo malo pa su đaci često pravili zabilješke na časovima
U nižim razredima osnovne škole učile su se sljedeće pjesmice:
“Pet buktinja plamte
da pričaju svima
da u našoj zemlji
pet naroda ima.
I tih pet buktinja
jedne vatre dio
nju je narod borbom
svojom razgorio”.
Tih pet naroda su: Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci. Muslimani tada nisu bili priznati za narod pa su se najčešće izjašnjavali kao neopredijeljeni, dok su se neki izjašavali kao Srbi ili Hrvati
“Sve što je bilo pod pepelom
na dnu naših srca skrito
u vatru je razbuktao
drug nam Tito, Tito, Tito.
Naše brašno prosijao
kroz rešeto i kroz sito
pa nam novi hljeb sad mijesi
drug nam Tito, Tito, Tito”.
“Petokraka sa pet pera,
to je značka proletera.
Petokraka sa pet lista
to je značka komunista.
Nema više, niti smije,
petokraka da se krije».
Fabrički se dimnjak puši
i mašine zuje
gradski radnik vješto radi
topi, reže, kuje.
I dok seljak hranu sprema
da ne bude gladi
gradski radnik bratu svome
bolji život gradi.
Plug, motiku, srp i kosu,
alat i mašine,
sukno, sušđe i obuću
knjige i novine.
I svud sada u slobodi
bruji pjesma rada
pjesma sloge radnog svijeta
iz sela i grada.
………
Pionir sam drugovi
i time se dičim
kad porastem i ja ću
da na Tita ličim.
itd.
Četverorazredna osnovna škola je bila smještena u ulici Čabruša. Nakon završetka te škole učenici su se upisivali u peti, šesti, sedmi i osmi razred osmogodišnje škole koja je bila smještena u zgradi stare gimnazije.
U 1948. godini upisao sam se u prvi razred te škole. Sjećam se jednog događaja iz tog perioda: Bila je neka svečanost, pa su me zadužili da recitujem jednu pjesmu. Učionica je bila puna roditelja i drugih građana. Međutim, u učionici nije bilo podija, a ja sam bio pomalen, pa je bio problem kako da to uradim. Tada su mi donijeli jednu stolicu na koju sam se popeo. Recitirao sam sljedeći tekst:
„Pionir sam drugovi
i time se dičim.
Kad porastem i ja ću
da na Tita ličim”
Tu moju recitaciju je prenosio i lokalni javni razglas. Moji najbliži su bili oduševljeni.
Tadašnje vlasti su posvetile veliku pažnju i razvoju srednjih škola. Početkom pedesetih godina Travnik je imao slijedeće srednje škole: Gimnaziju, Učiteljsku i Ekonomsku školu.
“Ekonomska škola je otvorena školske 1952/53. godine Rješenjem Sreskog narodnog odbora Travnik, jer se osjećala velika potreba za srednjim ekonomskim kadrom. Učenici su upisivani sa šireg područja Bosne i Hercegovine. Prosječno je školu pohađalo oko 250 redovnih učenika. Osim redovnih odjeljenja, radila je i večernja škola koju su pohađali radnici, pa je škola dala doprinos doškolovanju kadrova iz radnog odnosa. Godine 1960. škola je dobila naziv po revolucionaru Slavku Gavrančiću, rođenom u Polju kod Travnika. 1963. godine reorganizovane su sve srednje škole u Travniku. Ekonomska škola, Gimnazija i Učiteljska škola udružene su u zajedničku srednjoškolsku organizaciju pod nazivom Srednjoškolski centar “Travnik”. l974. godine ovaj centar je preimenovan u Srednjoškolski centar “Antun Mavrak”. Od 1. listopada 1980. godine srednje škole u Travniku integrirane su u Školski centar srednjeg usmjerenog obrazovanja i odgoja “Antun Mavrak”. Travnik U istoj zgradi su radile OOUR Gimnazija i medicinska škola i OOUR Srednja škola “Slavko Gavrančić”, u sporazumno podijeljenom prostoru prema broju odjeljenja i potrebnih kabineta koje su, radi racionalnosti, zajednički koristili. Studenog 1991. godine škola postaje samostalni subjekt kad se izdvojila iz Školskog centra “Antun Mavrak”. Odlukom Izvršnog odbora Općine Travnik, broj 02-61-24/94 od 29. srpnja 1994. godine, škola je promijenila naziv i od tada se zove Mješovita srednja ekonomsko-ugostiteljska škola.”
(Aida Ramčić-Salkić: “Povodom 50 godina rada Ekonomske škole u Travniku”, “Divan”, br. 44 od veljače 2003.g.).
Prvi bicikl
Prvi bicikl u Travniku kupio je VLADO BOŽIĆ iz Šumeća. Kupio ga je 1950. godine. U to vrijeme imati bicikl je bila nezamisliva privilegija. Mnogi Travničani iz tog vremena maštali su o tome da ga i oni kupe, jer se na taj način postizao i određeni društveni prestiž i stjecao ugled kod građana.
Prvo putničko vozilo
Prvo putničko vozilo u Travniku je početkom pedesetih godina kupilo Šumsko poduzeće «Sojtarić» iz Šumeća. To je bilo vozilo Mercedes. Drugo putničko vozilo je dobila na poklon Općina Travnik, tadašnji srez. Radi se o vozilu Olimpija.
Prvi televizor
Danas u Travniku svaka obitelj ima TV prijemnik. Imamo utisak kao da je to tako oduvijek bilo i da smo uvijek imali te aparate. Međutim, to nije tako. U nedalekoj prošlosti ni jedna travnička obitelj nije imala taj aparat. To nije bilo baš tako davno. Prema kazivanju Travničana prvi televizor je kupila Travničanka Đemila Pašić. To se dogodilo 1964. godine. Uskoro nakon toga i neke druge travničke obitelji su kupile TV prijemnik. I tako, malo po malo, ta tehnika je prodirala u naše stanove tako da danas skoro sve travničke obitelji imaju TV prijemnik.
Prvi telefoni
Prema kazivanju Travničana koji su mi pomagali prilikom pripreme ovog teksta prvi telefon u gradu je uvela Elektrodistribucija. Nakon toga na taj priključak se priključio i Dom staraca koji je tada bio smješten u današnjoj medresi. Prvi telefon u kućanstvima uvela je 1960. godine Đemila Pašić, koja je tada stanovala u ulici Zenjak.
Cigarete na komad
Pedesetih godina prošlog vijeka živjelo se na sasvim drugačiji način pa su se dešavale neke stvari koje su iz ovog našeg sadašnjeg ugla skoro nezamislive. Na primjer: Cigarete su se kupovale – na komad. Neko kupi jednu, neko pet, neko deset, itd. Tada su se pušile sljedeće cigarete: Drina, Sutjeska, Ibar, Morava, Sava, Sarajka i mnoge druge. Sarajku su uglavnom kupovale žene, jer je imala «mekši» duhan, pa su se te cigarete zvale ženskim cigaretama. Mogla se kupiti i kutija cigareta. U nekim kutijama je bio 20, a u nekim 100 cigareta. Mnogo se trošio i duvan kojeg su šverceri donosili iz Hercegovine. Taj duhan je bio najjeftiniji. Travničani su cigarete najčešće kupovali u trafici kod Avdanage koja se nalazila na Žitarnici.
Bicikli rent-a-kar
Pedesetih godina prošlog dvadesetog vijeka omiljeno prevozno sredstvo Travničana su bili bicikli. Tada nije bilo automobila, niti drugih modernih prijevoznih sredstava. Na raspolaganju su nam bili samo bicikli. Čak je i njih bilo veoma malo. Samo privilegirani Travničani su sebi mogli priuštiti to zadovoljstvo da kupe to prijevozno sredstvo. U to vrijeme na Žitarnici je otvoren prvi servis za bicikle. Taj servis je otvorio IVICA ABUTIĆ.
U istom je vršio opravke kvarova na biciklima. Također, Ivica je izdavao bicikle na rent-a-kar. Travničani koji su to željeli dolazili su tu u Abutićev servis pa su iznajmljivali bicikl. Bicikl se najčešće izdavao na pola sata i na sat vožnje.
