Što je i pošteno! Jer, više ih je. U Sarajevu, naime – gdje se tako sretno spajaju Istok i Zapad. Nakon susreta s Valentinom Inzkom, hrvatski je član kolektivnog bh. rukovodstva, neizravno polemizirao sa svojim drugom banjolučkim; U golemome verbalnom arsenalu eresovskoga vožda ostala je, naime, upamćena i definicija: Bosna i Hercegovina je država s greškom. No, Dragan je Čović, samo što je iz Titove ulice ispratio visokog predstavnika, kazao kako BiH nije država s greškom. Ali smo, veli, u Daytonu dobili rješenje koje ne može funkcionirati.
Čime je – namjerno ili ne – gotovo citirao Milorada Dodika koji je više puta kazao: BiH je nemoguća država. I tako, kako kod okreneš, glede utvrđivanja koliko imamo/ili nemamo države, bez laktaškog neprikosnovenika se ne može.
Usto, hadezeovski je lider imao potrebu svome visokome gostu ukratko i prepričati pismo što ga je potkraj kolovoza, nakon ujdurme Dodik-Izetbegović u Istočnom Sarajevu glede mehanizma koordinacije, uputio veleposlanicima PIC-a. Istina, to je pismo stiglo i na Inzkovu adresu. No, kako se posljednjih godina Austrijanac baš i ne voli mješati u svoj posao, a niti ga hrvatska nekonstitutivnost može ganuti, njegov ga je domaćin ponukao da utvrdi gradivo.
Nije Ljubić Kunta Kinte, nego Aga Sarajlija
Budući mu je Čović pojasnio da ni separatizam niti unitarizam nisu opcije, već federalizam i to u skladu s europskim vrijednostima, treba vjerovati kako je (i) taj međunarodni poklisar što stoluje u bijeloj kući na Miljacki shvatio da je prošlo vrijeme kada su zbog ovakvih stavova na hrvatske dužnosnike slali transportere i teatralno ih se – pod paskom tzv. međunarodne zajednice – uhićivalo.
Svojevrsan nastavak ovoga Čovićeva (re)definiranja države Bosnice, dogodio se, pa pomalo i neočekivano, na predstavljanju kandidata HDZ BiH za 11. izbornu jedinicu na hrvatskim parlamentranim izborima. U Zapadnom Sarajevu, gdje, ‘ajde parafrazirajmo – kad smo već Dodika – i zloglasnog generala Kukanjca, hrvatskog življa nema mnogo. Nositelj rečene liste, kao, po osobnom priznanju, stari, doduše nekadašnji, Sarajlija, bio je ovom prigodom vrlo nadahnut. „Mi ne podržavamo ovakvu državu, ali podržavamo Bosnu i Hercegovinu“, obznanio je (lukavo) član svih hadezeova što su ih napaćeni Hrvati iznjedrili tamo od posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća do danas.
Usto, zagazio je Ljubić i na bošnjački teren, tvrdeći kako su „naši korijeni ovdje najdublji“. A kako su se još davno Bošnjaci (samo)etablirali kao temeljni narod, trebalo bi – vidi, možda je i to predizborna tema – utvrditi mogu li (onda) Hrvati biti korijenski?!
Nije, međutim, ova DNK analiza dr. Ljubića naročito uznemirila slobodarsko Sarajevo, s pripadajućim im medijima. Ali, zato su ga unaprijedili u Agu Sarajliju, referirajući se na Ljubićevu tvrdnju kako će BiH za Hrvate biti prihvatljiva u mjeri u kojoj i Sarajevo kao glavni grad bude prihvatljivo za Hrvate koji u njemu žive. I kad smo već kod age, ali ne Bože, nego aga općenito, vrlo je blizu dan kada pjesmaVino piju, nano, age Sarajlije/ na Ildži, nano, pokraj Sarajeva, neće odgovaratistanju na terenu.
U prolazu, u prolazu…
Aktualne su, naime, age, sa pripadajućim im brojnim suprugama i (logično) djecom, na čaju, tako da će se uskoro u gradu gdje se nekad, zapravo vazda, akšamlučilo, proglasiti – prohibicija. Slijedom čega treba podsjetiti na žurnu reakciju Službe za poslove sa strancima nakon što se „u hrvatskim medijima u BiH i regionu“ pojavila informacija kako u Sarajevu živi više od 40.000 ljudi podrijetlom iz arapskih zemalja. To je laž, zagalamili su odgovorni iz ove službe, moguće je, tumače, da kroz glavni grad prođe veliki broj od ovih 40.000, ali ih toliko ne živi u Sarajevu. Dobro, a koliko?! E, to zna Služba – spomenuta, a valjda i ona druga! Neka ovovremena Udba…
Razmjerno često – makar dok se tamo još toči rujno vino – idem na Ilidžu (pokraj Sarajeva), tako da nekako više vjerujem svojim očima nego bilo kojoj službi. Prilično se, naime, od burki crni u gori, tj. aleji, zelenoj. No, ako moje maslo i nije za ramazana, podsjetimo što je ovih dana na ovu temu kazao prof. Esad Duraković. Naprosto, kako ne bi bilo: opet neka vlaška posla!
„Vjerujem da se radi o nekoj vrsti projekta. Nisu u pitanju investicije u gospodarstvo, i nije riječ o turizmu, nego se strancima rasprodaju naši najbolji resursi – trajno im se prodaje bosanski grunt. Ostat će, dakle, trajno na svojoj zemlji“, upozorava Duraković, tumačeći, također, i kako ovo što se događa u i osobito oko Sarajeva ne može – kako nas neki žele uvjeriti – biti isto kao kad Arapi kupuju nekretnine u Londonu, primjerice. Jasno, zbog konteksta; Sarajevo je ionako percipirano kao muslimanski grad, nastavlja taj sarajevski profesor, napominjući kako će Dodik imati dodatni argument za secesionizam. A Duraković misli i kako će ga imati i „ekstremni dio HDZ-a“.
„Neće htjeti živjeti u muslimaniji – gdje je jedan entitet prenapućen selefijama, paradžematima, šiitima i u kojem su – uz to – Arapi pokupovali čitave oblasti“, jasan je akademik Duraković.
Čitajući Durakovića u Zagrebu
Čime je, u biti, odgovorio Ljubiću koji, vidjeli smo, drži kako će BiH za Hrvate biti prihvatljiva u mjeri u kojoj Sarajevo bude prihvatljivo za sarajevske Hrvate. Mada, imao je taj korijenski hadezeovac kad, tijekom svojih četvrt stoljeća hadezeovanja, skrbiti za sarajevske Hrvate. Malo je, bojim se, okasnio taj aga (povremeni) Sarajlija. Kasno je plakati za prolivenim vinom. Na Ilidži, a i šire!
Vratimo se, međutim, i akademikovom mišljenju kako arapizacija glavnog grada i okolice daje argumentaciju ne samo za separaciju uvijek raspoloženom Dodiku, koji je, uostalom, još davno upozorio da (nam) dolazi 500(?!) tisuća Arapa, već i „ekstremnom dijelu HDZ-a“.
Istina, u tjednu kada je obilježena obljetnica Herceg-Bosne, jedan je zagrebački kolumnist desne provenijencije, komentirajući Dodkovo inzistiranje, kao predigru za jedan drugi referendum, na komemoriranju prvomuČenika Stefana baš 9. (paljanskog) siječnja, uskliknuo: „Sretan vam Dan Hrvatske Republike Herceg-Bosne“!
Ali – „Ako se odcijepi RS, što ćemo onda mi: Hoćemo li ostaviti Hrvate u BiH u državi s muslimanima, pa nećemo“, nije zagalamio nitko s izrazito desnoga hadezeova krila, već ljevokrilni(k) Zoran Milanović. Koji, bez obzira što lider sestrinskih mu eresovskih socijaldemokrat, drug Mića za njega tvrdi kako je prije podne ustaša a poslijepodne partizan, očito razumije ono što govori akademik Duraković.
Na svojoj, na bosanskoj
Na djelu je, dakle, projekt. Pa (čak) ako je i samo pola od onih 40 tisuća turistaostalo u Sarajevu na „svojoj zemlji“, ima ih gotovo dvostruko više od Hrvata.
A budući da Bakir Izetbegović, s kojim je Čović ovoga tjedna (opet) vezao zastave, tvrdi kako Hrvati kojih je svega petnaestak posto kontroliraju čak 20 posto teritorije, tu se zapravo i krije odgovor na pitanje koje se uvijek aktualizira pred (ma koje) izbore: Hoće li Hrvati dobiti treći entitet? Hoće!
Odmah poslije Arapa. Što je i pošteno. Jer, više ih je. U Sarajevu – gdje se tako sretno spajaju Istok i Zapad.
Dnevnik.ba
