Već u 13. stoljeću, prije dolaska franjevaca, u lašvanskoj kotlini postojala je župa sa sjedištem u Lašvi (Putičevo-Dolac), koja je vjerojatno bila malo gradsko naselje. U 14. st. franjevci su ondje podigli samostan, koji se spominje u popisu Bartola Pizanskog 1385./90. godine.
Nakon osvojenja Bosne od strane Osmanlija 1463. god., samostan je najkasnije do konca 15. stoljeća bio nasilno porušen. U 16. stoljeću lašvanska župa broji dvadesetak sela i oko dvije tisuće katolika. U cijeloj župi nije, međutim, bilo ni jedne crkve niti je svećenik imao stalnoga prebivališta. Do konca 17. stoljeća broj se katolika znatno smanjio, čemu je uvelike pridonio i Bečki rat (1683.-1699.), kada je došlo do velikog egzodusa hrvatskog pučanstva iz Bosne i Hercegovine. U prvoj polovici 18. stoljeća hrvatsko stanovništvo brojčano oživljava, tako da i franjevci intenziviraju svoju pastoralnu nazočnost u lašvanskom kraju. Podigli su kućicu u Gučoj Gori, gdje su odsjedali prilikom pastoralnih pohoda. Župa Lašva bila je tada u nadležnosti fojničkoga samostana.
Lašvanska župa, koja se u 18. st. naziva i travničkom, ima 1743. god. 2 364 katolika i njihov se broj 1768. povećao na 3 326, a god. 1796. na 5 315.
Franjevačka kuća u Gučoj Gori proglašena je god. 1757. hospicijem. Ona je 1764. nestala u požaru, ali je uskoro bila podignuta nova, koja se 1768. naziva rezidencijom. U njoj su tada stanovala tri franjevca. U spomenutom požaru nestale su i matične knjige. Sačuvano je tek nekoliko listića iz 1733.-34. godine.
Godine 1777. franjevci su kupili zemljište u Docu, gdje su ubrzo podigli kuću, koja je bila vlasništvo triju samostana. Dolac, naime, za franjevce dobiva sve više na značenju zbog blizine Travnika, vezirskog sjedišta, kamo su gvardijani triju starih samostana (Fojnica, Kraljeva Sutjeska, Kreševo) morali češće dolaziti. Stoga je razumljivo da je Dolac od 1827. god. postao sjedištem lašvansko-travničke župe, dok je Guča Gora postala mjesnom kapelanijom. Godine 1840. Guča Gora je iznova podignuta na rang župe, a tamošnja redovnička kuća imala je, s naslovom rezidencije, prvenstvo pred ostalim župnim kućama u tom području. Time je priznato da Guča Gora ima bogatiju franjevačku tradiciju od bilo kojeg drugog mjesta u travničkom kraju.
Sredinom 19. stoljeća bosanski su franjevci odlučili podignuti samostan u području Travnika, pa je za to odabrana Guča Gora. Na podizanju samostana i crkve u Gučoj Gori osobito je radio fra Marijan Šunjić, koji je, izgleda, dao i osnovnu arhitektonsku ideju za zgrade. Gradnja samostanske zgrade započela je 1857. godine. Službeno proglašenje samostana obavljeno je već 1859. godine i on od tada u pravnom smislu postoji.
Samostan je građen po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu. Tri stambena krila, zajedno s crkvom, zatvarala su samostanski klaustar. Nakon izgradnje bila je ta zgrada najveća u Bosni, a isticala se i svojom ljepotom: “58 stupova okruživalo je klaustar, dvospratna zgrada, bijela i čista, a okolo zelene bašče, njive i gajevi” (Lj. Hrgić). Odmah po izgradnji u samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a od 1883. do 1900. u njemu se nalazila objedinjena franjevačka gimnazija (probandat), te od 1911. do 1913. novicijat. Od početka 20. stoljeća pa do tridesetih godina u samostanskim se prostorijama održavala nastava za dva viša razreda pučke škole. Nastava se ondje držala također i od 1942. do 1945. godine.
