Iako smo okruženi sve većim gomilama digitalnih uređaja, zapravo više ne živimo u informatičkome dobu. Doba u kojem živimo je INFORMACIJSKO. Golema je to razlika. Informatičko nam je doba informacije učinilo beskrajno…
…lako dostupnima i omogućilo je stvaranje golemih i dobro organiziranih repozitorija. Međutim sad, u informacijsko doba, ključne postaju vještine razmišljanja neophodne za suvislo, praktično iskorištavanje informacija koje nas sa svih strana zapljuskuju i obrana od onih koji su tom vještinom ovladali kako bi nas – manipulirajući našim strahovima, nesigurnostima i dvojbama – učinili KUPCIMA svojih roba, ideja, svjetonazora.
Gustoća i posvudašnjost informacija svijet su učinile velikim selom i dovele do mnoštva globalnih izazova s kojima se ni odrasli ljudi često ne znaju nositi. Kad djeca preuzmu predrasude i isključivosti odraslih, povjeruju u njih i učine ih svojim svjetonazorom – počinje tragedija. Promislimo samo o ovih šest izazova:
Uz svaki izazov nabraja što djeca Z generacije iz njega mogu naučiti, ali i u koje zamke mogu upasti.
1. PLURALIZAM – otvara djecu različitim svjetonazorima. To ih može učiti tolerantnijima, ali samo ako im prije toga pomognemo razviti naviku kritičkoga promišljanja. Bez te navike razmišljanja postat će povodljivi i odličan materijal za manipuliranje.
2. MULTIKULTURALIZAM – može djecu naučiti cijeniti drukčije od sebe i prihvaćati ih, ali ih može učiniti isključivima, ksenofobičnima, rasistima. Može ih potaknuti da razviju zdrav odnos prema vlastitome nacionalnom identitetu, ali ih može i potaknuti da zaborave na vlastiti identitet, odreknu ga se i priklone nekom „prestižnijem“.
3. MATERIJALIZAM – dobro je kad djeca iz primjera oko sebe mogu naučiti da su rad i materijalno blagostanje u uzjamnome odnosu pa ih to nauči cijeniti rad i razvijati radne navike. Međutim, jako je loše kad uoče da nije bitan rad, da su za postizanje materijalnoga blagostanja puno važniji kumovi, rođaci, lopovluk, nepoštenje, korupcija i – „sreća“.
4. RELATIVIZAM – zgodno je kad dijete nauči da zlatno tele dolazi u mnoštvu najrazličitijih oblika i da ništa ne mogu i ne smiju uzimati zdravo za gotovo. Zgodno je kad steknu naviku kritičkoga vrednovanja različitih izvora i konteksta iz kojih stižu informacije, ali je loše kad nekritički odbace sve autoritete i tradicije pa od vlastitih prosudbi i sklonosti učine aršin kojim sve mjere.
5. SOCIJALNI PROGRESIVIZAM – divno je kad djeca počnu osjećati odgovornosti za zajedničko dobro i aktivno se uključe u gradnju boljega svijeta. Loše je kad izolirani u samoći iza svojih zaslona povjeruju da su lajkanje i šeranje dovoljni da bi svijet činili boljim. Neopisivo je loše kad se poistovjete s virtualnim svjetovima i doista počnu živjeti Second Life.
6. PRAGMATIZAM – granicom odraslosti djece smatramo trenutak kad počnu razmišljati realno i praktično, kad prestanu „živjeti u oblacima“, kad se prestanu igrati i sanjariti te počnu raditi nešto „korisno“. Time granicu odraslosti zapravo činimo granicom stresa. Dok ih tjeramo da trče za onim što je korisno, oni polako zaborave sanjariti, maštati, uživati u svojim hobijima, malim radostima… zaborave puniti baterije i počinju se pretvarati u starce i prije dvadesete.
Vidite li čemu je bilo sve ovo nabrajanje danas? Na što se svodi cijela zadaća nas kao učitelja i kao roditelja? U svijetu koji se guši informacijama, a istovremeno čezne za znanjem, besmisleno je gubiti vrijeme prepričavajući djeci informacije do kojih sami mogu doći. Ono što ih računala ne mogu naučiti, ono što nitko osim nas ne može učiniti da ih pripremi za izazove informacijskoga doba jest: NAUČITI IH RAZMIŠLJATI.
Cijeli smisao učiteljskoga i roditeljskoga posla u informacijsko doba upravo je to – naučiti djecu razmišljati. Dakako, svatko od nas sebi mora sasvim iskreno postaviti pitanje o tome je li već spreman za taj izazov ili prije toga i sam mora malo poraditi na svojim vještinama razmišljanja.
Skolskiportal.hr | Dinka Juričić
