Deževice se prvi put spominju 1403. godine ali je izvjesno da su postojali ranije. 1432. u Bosnu i u Deževice dolazi Jakov Markijski u namjeri da disciplinira franjevce. Kao i danas, franjevci su bili bliski vlastima pa Jakov biva protjeran.
Stigao je ostaviti značajan trag upravo u Deževicama gdje je u njegovu čast narod imenovao špilju (u kojoj je navodno Jakov obitavao) „Vodom svetog Jakova“. Nakon što je proglašen svecem, voda svetog Jakova dobila je na važnosti, a danas je svetište.
Upravo je svetište glavni razlog što su se Deževice izdigle iznad ratnog pepela unatoč brojnim okolnostima koje su radile protiv njih.
Župa Deževice obnovljena je 1899. a 92 godine poslije imala je skoro 350 stanovnika (selo Deževice s okolinom). Susjedi Bošnjaci upadaju u selo 1993. i ruše ga do temelja. Vodu svetog Jakova preimenuju u „Alijino vrelo“.
Prognani Deževičani spas nalaze u Kreševu, kojem administrativno i pripadaju. S obzirom na zabačenost Deževica, i neprijateljsko okruženje, lokalne vlasti Kreševa smatrale su da povratak u Deževice nikad neće biti siguran, te Deževičanima nude mogućnost ostanka u Kreševu.
Za razliku od drugih sela koja su doživjela istu sudbinu, Deževičani su ostali posvećeni povratku.
Krajem devedesetih se polako vraćaju u selo i obnavljaju. Susreti sa susjedima koji su im srušili selo nisu bili ugodni. Svjedoči tome i jedan od najstarijih stanovnika Deževica, 91. godišinji Stjepan Miletić:
„Bila je 1997. i krčili smo raslinje oko ruševine koja je ostala od kuće. Kad prolazi pored nas jedan musliman iz Dusine, znamo se. Radio na polju iznad sela. A gore su samo naše njive. Vidim ja neugodno mu malo, pa me pita –a koja je tvoja njiva gore Stjepane. Ja njemu objasnim… fol on ne zna.
Uglavnom, nije bilo problema kod povratka. Ali nisu se nikad odnosi popravili. A nisu nikad ni bili nešto“
Stjepan Miletić je radni vijek proveo kao rudar u Deževicama. Inače, Deževice su u srednjem vijeku i nastale kao rudarsko mjesto, a u ranom razvoju su bile važne koliko i Fojnica i Kreševo. Tek su Osmanlije zanemarile razvoj Deževica u korist potonjih. Rudarstvo se u Deževicama održalo sve do Stjepanovog vremena.
Ipak, Stjepan je nadživio višestoljetnu tradiciju rudarenja. U mirovinu je otišao krajem sedamdesetih, a rudnik je definitivno zatvoren prije rata.
O rudniku ne govori mnogo. Zanimljivije mu je pričati o komunističkom periodu. Ponosan je što nije bio u Partiji.
„Oni su imali te partijske sastanke stalno. Mene nisu zvali, nisam bio član. A stalno su me optuživali –što se ja moram razlikovati. Ja jednostavno nisam htio tamo s njima, znao sam da su tamo iz koristi“.
Stjepan ima osmero djece. Svaka kuća je imala od šest do deset djece, pa je razumljivo kako se selo razvijalo.
Prošle godine u župi Deževice kršteno je troje djece.
Iako se čini malo, i jeste malo, mladi župnik don Marin Marić porijekolom iz Kupresa, smatra da je ovo fenomenalan broj.
„Imali smo tri krštenja u 2016. i dvije sahrane. Dakle, imali smo pozitivan prirast“ uz osmjeh govori župnik.
„I ove godine imamo tri krštenja, ali 11 sahrana. Ali moram napomenuti da je velik dio sahrana ljudi koji ne žive ovdje, nego su porijeklom odavdje. Želim reći da život opstaje. Sva ova krštenja su djeca koja su tu. Dakle, Deževice opstaju“ ponosan je župnik.
Možda zato što mu je to prva župa koju vodi, ali župnik Marić je jedan od razloga što „otpisane“ Deževice danas proživljavaju svoj procvat.
Iako su Deževice oduvijek bilo mjesto hodočašća sv. Jakovu, posljednjih godina zahvaljujući marljivom radu Marićevih prethodnika, ali najvećim dijelom i njega samoga, Deževice se pretvaraju u bosanski Lourdes.
„Posljednje tri godine broj turista, najčešće hodočasnika, raste za 8000 do 9000 ljudi. Do sad ove godine već imamo 30.000 posjeta. Za selo poput Deževica to je ogroman broj. Mještani u tome nalaze snagu za život, a posjetitelji mir i vjeru.“ Ističe župnik.
Zaista, tko je posjetio Deževice na njegovu 600. obljetnicu prvog spominjanja, 2003. mogao je vidjeti samo jedno u nizu izgubljenih hrvatskih sela u središnjoj Bosni. Poput stotina njih, Deževice su spaljene do temelja, mještani protjerani, a njihovi malobrojni branitelji obilježeni kao agresori.
Prometna izoliranost i medijska sotonizacija Hrvata odvratile su od sela bilo kakve investicije i međunarodne humanitarce. Ipak, Deževičani su svojim rukama podigli selo na noge, uz pomoć slabašne, ali također žilave općine Kreševo.
I naravno, Crkva.
Crkva je u Deževicama uvijek bila glavni oslonac Hrvata. I danas župnik Marić kaže kako ga oduševljava taj patriotizam mještana i posvećenost Crkvi.
„Divim se Deževičanima. Toliko su kalvarije prošli. Tri puta su se htjeli vratiti – nije im se omogućilo. Nisu nikad odustali.“
Danas u župi Deževice prezimi 150 ljudi, a ljeti ih bude oko 200. Nije loše ako se pogledaju prazna sela Kaknja, Konjica, Bugojna… sela koja su nekad bilo daleko veća i perspektivnija od Deževica.
Ali, samo Deževice imaju Jakova Markijskog.
Župnik Marić daje zanimljivu opservaciju: „katolici doline Vrbasa gravitiraju Podmilačju, u Lašvanskoj dolini imaju brdo Kalvariju. Nekako mi se čini da katolici ovog Tropolja (Fojnica, Kiseljaka i Kreševo) gravitiraju Deževicama kao nekom svom svetištu“.
A da su Deževičani ozbiljno posvećeni svojoj misiji duhovne obnove vjernika pokazuju i neke druge zanimljive činjenice. Na primjer, Deževičani nikad nisu prodali zemlju ili kuću nekome izvan sela. I u ovom trenutku u Deževicama se grade četiri kuće. A znamo kako je posljednjih godina rijetko vidjeti otvoreno gradilište
Selo je posljednjih godina, zahvaljujući pomoći svih razina vlasti, od općine, kantona, Federacije i Republike Hrvatske, infrastrukturno preporođeno. Cesta do sela je asfaltirana a naseljem je provedena i rasvjeta. Privatnim kapitalom u selu je otvorena punionica vode koja zapošljava 15 mještana povratnika.
Pored toga, braća Radoje i Feliks Vidović, političari i društveni djelatnici, na ulazu u Deževice su otvorili gostionicu i prenoćište tako da Deževice imaju gdje primiti goste. Barem dio njih.
I na ostalim razinama Deževice se razvijaju. Župnik Marić završio je neke poslove svojih prethodnika, poput kuće za turiste u sklopu župne crkve. Tu je i suvenirnica u kojem mještani mogu prodati svoje rukotvorine.
Župnik Marić je mnogo vremena i truda uložio u razvitak kapaciteta samog svetiša „Voda sv. Jakova“ koje je dobilo i križni put, ali i dodatne sadržaje za hodočasnike.
Deževice su trijumf volje jedne zajednice da nadživi nedaće. Deževice su demonstracija uspjeha truda nekoliko pojedinaca da jedno naselje održe na životu. Tko god u ovom vremenu iseljavanja i apatije želi vidjeti kako se može, onda treba posjetiti Deževice.
„Ne mogu podnijeti kukanje. Samo se kuka. Uradite nešto. Evo mi smo u Deževicama napravili ovako. Možda smo mogli bolje i više, možda i nismo. Ali nešto smo napravili u svakom slučaju. Ljudi su tu, optimistični su.“ entuzijastično će župnik Marić.
Recept iz Deževica je jednostavan, i može biti od koristi na svim razinama vlasti: Radom i optimizmom se može unaprijediti zajednica i poboljšati život njenih žitelja. Bez obzira na brojnost.
I za kraj, župnik Marić iskoristio je novinarsku pažnju da pošalje poruku izvan Deževica:
„Ne dajte se prodati – ne smijete izgubiti svoje drugi ime i prezime: da ste katolici i Hrvati“.
Dnevnik.ba
