Proteklih godina slušajući srbijanske medije i kroz naše uši prošlo je nekoliko puta: ,,Aleksa, Aleksin zakon…”. Ali, samo prošlo.
Priča o malenom Nišliji, koji je trpio višemjesečnu trortu i na kraju je okončao samoubojstvom, prvi put je u našoj regiji ukazala na pasivnost odgojno-obrazovnog sustava i nespremnost suočavanja s postupcima maloljetnih delikvenata. Aleksa Janković, 10. svibnja 2011. godine postidio nas je naše pripadnosti ljudskom rodu. Skok s trećeg kata vlastite zgrade bio je manje bolan od svakodnevnih batina i njegove škole, policije, Niša i Srbije… koji nisu bili spremni čuti taj vapaj. Bili smo postiđeni i prepustili Skupštini Srbije da odluči hoće li zaista jednoga dana zaživjeti Aleksin zakon, a mi se za to vrijeme vratili u našu svakodnevnicu nereagiranja. A onda nas je iz te svakodnevnice izbacio 14. prosinac u Sarajevu. Samoubojstvo dječaka Mahira nakon fizičkog i seksualnog zlostavljanja od strane svojih vršnjaka. No, 14. prosinac ostala bi još samo jedna tragedija u nizu okarakterizirana kao ,,strašan događaj” da se Mahirovi roditelji nisu obratili javnosti. Strašan događaj, zapravo bio je mnogo strašniji od medijskih navoda. Svakodnevno zlostavljanje, brutalnost i pasivnost uprave škole koja nosi naziv Internacionalna, doveli su do postupnog urušavanja jednog mladog života. Tek roditeljski vapaj bio je dovoljan da članovi društva uoče vlastitu odgovornost u ovoj tragediji. No, još uvijek se čeka da svoju odgovornost uoče djelatnici svih odgojnih ustanova koji često vršnjačko nasilje smatraju nezrelom igrom na koju se reagira tek kada se na dječjem licu pojavi krv, ali i tada je razgovor s pedagogom najveća sankcija koju maloljetni delikvent snosi.
Mi smo bili nepomična stabla dok su svakodnevno gašeni životi. Njihovi roditelji bili su još jedni ,, istjerivači pravde” koji nas nisu zanimali. Udarci koje su trpjeli Aleksa i Mahir bili su za nas još jedan rezultat dječje igre. Strah u kojem su živjeli bio je njihov i previše nerazumljiv da bismo ga shvatili.
A Mahir i Aleksa su voljeli ovaj svijet samim tim što su željeli živjeti među morskim psima kojih se, očito, plaše i državne institucije. Njihova dozivanja onih koji su im mogli pomoći dugo će još odzvanjati i u Sarajevu i u Nišu.
Hoćemo li se opet oglušiti? Hoćemo li i Mahirov slučaj prepustiti onima koji nisu željeli reagirati? Hoće li zlostavljači izbjeći kazne jer su bili premladi kada su ponižavali, udarali i silovali svog vršnjaka? Hoćemo li čekati Zakon, a za to vrijeme uživati u svojoj svakodnevnici i tek u podsvijesti shvaćati da i naše dijete ide u školu s nadzornim kamerama i
dežurnim profesorima na hodnicima dok su dva mlada života zauvijek nestala?
travnicki.ba | Ivan Volić
