Na Međunarodni dan starih osoba posjetili smo Mariju Martinović, jednu od najstarijih župljanki župe Radunice kod Žepča. Ta baka i u 92-oj godini odjeću pere ručno, prati svjetske vijesti i moli Boga za mnoge znane i neznane.
Marija Martinović rođena je 13. listopada1926.u Radunicama. Čitav život provela je na selu privrjeđujući na zemlji i u kući. Oduvijek je bila radišna i bez nje se, kažu njezini susjedi, nije mogao nikakav posao započeti, a kroz svoje 92 godine proživjela je mnogo lijepih, ali i tragičnih događaja, piše Nedjelja.ba.
Dvaput udovica Dvaput je ostala udovica. Bila je udana u Globarici za Ivu Matijevića 1944., koji je nestao – poginuo u Drugom svjetskom ratu. Nadala se Ivinu povratku, nikakvih vijesti nije bilo, te se vratila u rodno selo. Poslije 11 godina udala se za Ivanka Martinovića i nastanila u selu Brezici, gdje i sada prebiva. S njim je sretno živjela četiri desetljeća sve do njegove smrti prije 22 godine. Od Ivanka joj je ostala mirovina, zemlja, nedovršena kuća, šuma i uspomene. Budući da nije imala djece, danas stanuje sama, ali nije posve usamljena – posjećuju je susjedi te njezina 73-godišnja nećakinja i kumče Marija Dragičević koja joj je velika pomoć u svemu.
„Samo Mariju imam, više nikoga ovdje nemam od rodbine. Nemam nikog drugog prečeg. Ona mi plaća račune i donese što treba. Dok sam ja mogla, obavljala sam, a sad ne mogu. Bole me noge!“, reče nam baka koja je svojim primjerom vjere zaslužila biti kuma 18 puta, što nam je potvrdila i njezina nećakinja. Ona svoju kumu opisuje kao vrijednu, pametnu, pobožnu i veselu osobu koja i u desetom desetljeću nastoji živjeti samostalno.
„To mi je tetka, mamina sestra, i krštena kuma. Dok sam bila zdravih nogu, dolazila sam joj svakog tjedna, nekad i dvaput. I sada kad god što skuham kući, pošaljem joj ako imam po kome. Brinem se o njoj koliko mogu. Zovem je sebi, neće – i što ja sad mogu. Velim joj da ide kod mene, a ona kaže: ‘Što ću ja kad ti umreš, kud ću onda?’“, kazala je uz osmijeh gospođa Dragičević. Moliti bez prestanka Župnik u Radunicama vlč. Ilija Orkić redovito obilazi staricu koja ga zadivi svojom voljom za život, a svakodnevne poslove – sama čisti po kući i odjeću pere na ruke kao što je to činila i u mladosti. „Vama čudno, mladom svijetu. Sada ne bi smjele cure oprati veš na ruke, je l’ da? Hoće svatko da ne radi ništa. Dok sam mogla i kravu sam držala, ali kad ne možeš dalje – džabe je. Što mogu, radim. Prozore moram oprati, a ne mogu kauča odmaknuti… A moram jesti štogod. Marija mi kupi nešto gotovo, pošalje mi kruha po nekome. Nije mi baš lako kruh kuhati. Tako se devera. Nisam željna, hvala Bogu, ničega toliko da bi mi trebalo da mi netko donese“, istaknula je baka koja, doznali smo od župnika i drugih, i danas Boga moli mladenačkim žarom.
„Nije imala djece, odgovorna je i stroga, ali i velikodušna i osoba prave vjere. Ona je za majku svojeg muža Anicu platila velike mise novcem koji je godinama skupljala štedeći od male mirovine. Važno je napomenuti da je Anica umrla 1932. To je njezin znak poštovanja za tu dušu, vjere i molitve za pokojne koje ne smijemo zaboraviti“, kazao nam je vlč. Ilija koji velike mise zapisuje u knjigu čija prva bilješka datira iz 1890. godine.
„Ne znam kako mu nisam dosadila moleći se. Uvijek sam se Bogu molila, postila i u crkvu išla dok sam mogla. Što ću, kad sad ne mogu. Gdje se neću moliti Bogu? Kome ću se moliti? Tko će mi pomoći drugi? Kad god mi je bilo što najgore, Duhu Svetom sam se molila“, zaključuje starica koja i danas prati što se u svijetu događa, pa na kraju našeg susreta mladima poručuje da ne odlaze olako s rodne grude jer se i na svojoj zemlji može lijepo za život zaraditi i uživati sreću.
