Evo mene i čovjek sam. Ime mi poznajete svi vi koji volite pročitati moje emocije. Bijela sam zaboga, potpuno ista kao i vi koji dijelite sa mnom, ovo moje mjesto življenja. Nekada glumim damu pa navučem suknju, bilo to ona kratka ili pak ona koje se vuče po podu. I opet među nama nikakve razlike. Jedna mi upravo pade napamet. Netko do mene razvlači riječi pa rečenica postane kilometarski duga, a netko ju izgovori kao iz topa. Ako tko još zna neku razliku neka vikne naglas, poslužiti će kao dokaz onome što vam tako silno želim reći. Evo još jedna. Naša imena. Ja se zovem Tamara. Moja prva susjeda u jednom dalekom gradu je Milana. Ona, koju sam ostavila u gradu svoje mladosti, ona tako iskrena i srcu mila, zove se Alma.
Pa budale jedne, mi nismo podijeljeni ovdje, na brdovitom Balkanu. Mi smo samo različiti. Ja Tamara, moje dvije sestre rođene od jednog ćaće i jedne matere, Lidija i Monika. Htjeli su valjda oni, kojima smo pod srcem rasle, da nas podijele. Kako ste samo smiješni vi, tamo negdje po bijelom svijetu. Pišete knjige o nama a niste u stanju razumjeti napisano. U jednoj maloj zemlji, na Balkanu, tri podijeljena naroda. I tako danas, tako sutra, tako već godinama. A da se okrenete oko sebe, pogledate onoga koji pored vas stoji, upitate ga kako se zove? Samo pogledajte koje je boje. I onda mi recite, tko je vas podijelio? U jednoj dalekoj Americi, Americi koja obećava, sve neki podijeljen narod hoda. Hoda ali živi! Nije Balkan umiješao svoje prste pa ih podijelio. Balkan zna za postojanje razlika među ljudima. Na Balkanu još negdje neka majka ući svoju djecu da ljube, da vole onoga do sebe. Po čemu su nas još podijelili? Po nacionalnosti? Nisu, takvi smo rođeni, to nam nitko nije mogao nametnuti. To nas samo čini bogatijim. Po čemu još? Po molitvi? Pa tko se to usudi? Tko se ne plaši onog Boga kojemu se moli? I onda sam samu sebe uvjerila da smo isti. Ušetale tako moje gole nožice tamo, gdje se ista Alma od rođenja moli svom Bogu, i pogodite što? Srce udara jako, spustilo se negdje dolje u tabane, ponosno na ono što vidi. Trebalo si i davno srce moje! Ako je sinu majka najbitnija životna statua, ako je kćerki otac najveći princ i pored onog sa kim će živjeti život, neka i tebi tako bude sa tvojim domom. Operi obraze i idi u svijet čist. Neka ti ga ne uprlja ono pogrešno mišljenje ljudi koji o tebi i tvojem domu ne znaju ništa. Idi tamo negdje i svjedoči o suživotu, poštovanju i ljubavi na brdovitom Balkanu. Kaži im da nije bitno sjedimo li podvijenih nogu ili stavimo jednu preko druge, nisu bitna naša imena. Bitna je ona ljubav kojom ćemo primiti svakoga tko dođe, neće mržnjom biti protjeran iz naših gradova, gradova u kojima, crkva i džamija sjede jedna pored druge, i šapuću jednu tajnu. Tajnu koja živi u srcima nas, jadnih i malih, koju ćeš spoznati tek onda kada u tebi bude čovjeka. Mogu ja iz Bosne, neće ona iz mene nikada. I ne treba..
© NovaBila.info | Tamara Sikirić
