Otkako je autoput prošao kroz Lepenicu i kako mu je izrastao još jedan krak, gradić Kreševo više nije slijepo crijevo. Od Sarajeva za 25 minuta u centru Kreševa. Mjesta koje je stoljećima bilo utočište franjevaca.
Tu je djelovao i prvi diplomirani liječnik u Bosni i Hercegovini. Ime mu je fra Mato Nikolić, rodio se 1784., kosti u kreševsku zemlju položio 1844. godine. On i fra Franjo Gracić spasiše puk u doba kuge kad nisu imali nogu do učenih franjevaca.
Ozdravio narod
Ova dvojica fratara otvoriše ordinaciju na otvorenom, na ulazu u pećinu koja 2003. godine dobi i svoje obilježje, te uz Božju pomoć mnogi narod ozdraviše.
Kreševo je puno ruda i minerala. U tome leži i razlog nastanka ovog mjesta. U prisustvu velikog i iznimno raznovrsnog rudnog blaga na ovom području. Rude i njihova prerada dovele su i do razvoja trgovine i zanatstva, a to je, opet, Kreševo stoljećima činilo i važnim političkim faktorom.
Kad je nastalo prvo naselje na području današnjeg Kreševa, ne zna se, no, stari rudarski radovi, naslage troske, te infrastruktura (putovi, vodovodi), kazuje da je to moralo biti veoma davno. Osim tragova rimske rudarske eksploatacije, te ostataka rimske ceste u blizini Vranaka, vrlo zanimljivo otkriće predstavljaju ostaci objekta iz vremena kasne antike (od 4. do 6. stoljeća naše ere), koje su prije nekoliko godina, u Polju, malo prije ulaza u Kreševo, otkopali stručnjaci Zemaljskog muzeja iz Sarajeva – piše na stranici Općine Kreševo.
I danas tradiciju iskopavanja ruda i minerala njeguje Udruga “Kreševski citrin”, koja usred čaršije ima i svoj prostor. Na njenom čelu je Jozo Puljić, ali kaže da su pare kod tajnika „jer on ne umije s njima“.
“Sjedi, popij, pojedi pa ćemo onda lako”, govori Jozo našoj ekipi, a društvo mu prave brat Mladen i prijatelj Stjepan Ćorić, liječnik.
“Sajam u Kreševu, uz brojne zaljubljenike u minerale i kristale iz cijele regije, redovno posjećuju i srednjoškolci. Imamo primjerke čađavca, kalcita, azurita, ali citrin iz Kreševa je najljepši i jedinstven za ovo naše područje”, objašnjava Jozo Puljić zvani Kisa.
Morao je i objasniti svoj nadimak.
“Imao ja druga koji je mucao. I kada sam bio mali, radili ljudi ploču na kući, a ja sjedio i čuvao piće. I netko naiđe i kaže: ‘Vidi Joze isti Kisindžer.’ A taj moj drug što je mucao, nije mogao izgovoriti Kisindžer, pa ga skratio na Kisa i tako ostalo”, dodaje Jozo a Mladen i Stjepan se grohotom smiju.
Kada smo donekle shvatili svrhu Udruge, zape za oko naziv grila “Čak Noris”.
“Ne znaš da je ovdje jeo Čak Noris? Kakav si ti novinar”, uhvatiše u “mašinu” potpisnika ovih redova.
Odmah u centru kroz ulicu Fra Grge Martića, koju krase autohtone stare kuće od prije dva stoljeća, dolazi se do centra Kreševa, na kojem je spomenik fra Grgi Martiću, ali i kopija knjige „De re metallica“ (O metalima), autora Georgija Agrikole (Georgius Agricola), koja je tiskana 1657. godine u Italiji.
Knjiga ima 477 stranica i napisana je u 12 dijelova s priloženim ilustracijama. Govori o načinima i metodama eksploatacije i prerade ruda, a koliko je djelo raritetno, najbolje govori podatak da postoji još samo jedan njegov primjerak, koji se čuva u muzeju švicarskog grada Bazela.
U ovu knjigu, često nazivanu Biblijom rudarstva i metalurgije, Agrikola je pretočio svoja bogata radna iskustva stečena u njemačkim rudnicima.
Vječito pitanje: Kako kovači u Kreševu uspiju potkovati jaje?
“Hajde da te odvedem kod Mladena Mišanovića, jedinog preostalog kovača u Kreševu”, govori Mladen, Kisin brat.
Sve džaba
U Mladenovoj kovačnici sniman je film “Sve džaba”.
“Sve džaba, moj brate. Kako narod ne drži konje, slabo išta radimo. Prije su dolazili ljudi od Visokog, Kaknja, Zenice, Travnika i uzimali proizvode od mene. Sad je otanjalo, ali ne dam da se ognjište ugasi”, govori kovač Mladen.
Putem pored njegove kuće ide se do prelijepog restorana “Ribnjak”. Zatječemo porodicu Marušić iz Kiseljaka.
“Da ne valja, ne bismo dolazili. Ovako, svaku priliku iskoristimo da pobjegnemo od ljetnih vrućina na izvor Dragušnice”, kažu Marušići.
Temperatura vode je osam stupnjeva.
O crkvi i samostanu
Franjevački samostan s Crkvom sv. Katarine osnovan je koncem 14. stoljeća. Od tadašnje gotičke crkve preostali su krajnji dio zida, svetište okrenuto prema jugoistoku. Nakon pada Bosne pod osmansku vlast, samostan i crkva više puta su rušeni i paljeni, ali bi ih Kreševljaci, često uz velike finansijske te napore na dobivanju dozvola, ponovno dizali iz pepela.
Samostan i crkva posljednji su put izgorjeli 7. aprila 1765. godine. Tada su uništene skoro sve dragocjenosti, arhiv i neprocjenjivo knjižno blago, stoljećima sakupljano i brižno čuvano. Nakon dvogodišnjih mučnih i skupih molbi, franjevci su isposlovali odobrenje i započeli gradnju. Početkom 19. stoljeća nabavljene su i prve orgulje, koje, nažalost, nisu sačuvane.
Godine 1853. započela je gradnja nove crkve, a četiri godine kasnije i samostana. Crkva je bila trobrodna, neoromaničkog stila, a njena je obnova, po nacrtu Karla Paržika, obavljena 64 godine kasnije: zbog potonuća glavnog oltara je srušena, a od 1963. do 1970. sagrađena današnja crkva, piše avaz.ba.
NovaBila.info
Rad portala podržali:
Stisnite ‘lajk’ i pratite portal NovaBila.info i na Facebooku.
