O radu lokalne zajednice, iseljavanju mladih, problemima s kojima se susreću, prekograničnoj suradnji, završenim projektima, ali onima koji se planiraju provesti u Dobretićima u intervjuu za Večernji list BiH govori načelnik te općine u Srednjobosanskom kantonu Ivo Čakarić.
Na što je usmjeren rad lokalne zajednice?
Osiguravanje života na prostoru općine Dobretići dostojnog čovjeka 21. stoljeća kroz izgradnju infrastrukture odnosno putova, struje, vode…
Dobretići imaju nekoliko prijateljskih općina u Republici Hrvatskoj, radite li na nekim zajedničkim projektima?
Imamo jako puno prijatelja u Republici Hrvatskoj, počevši od same Vlade Republike Hrvatske čija se nesebična potpora posljednjih godina očituje sufinanciranjem mnogih projekata. Imamo potpisane povelje prijateljstva s Gradom Pakracom i Općinom Končanica, a tu su, također, općina i gradova s kojim nemamo potpisane ugovore o bratimljenju, ali je svejedno naša suradnja na zavidnoj razini poput grada Daruvara i općine Gornji Bogićevci.
Sve se ove jedinice lokalne samouprave nalaze u zapadnoj Slavoniji, gdje upravo i živi najveći broj izbjeglih Pougaraca, gdje sam i sam proveo gotovo polovinu života. Upravo su naši Pougarci bili veza uspostavljanja dobrih odnosa. S općinom Gornji Bogićevci prije nekoliko godina realizirali smo projekt prekogranične suradnje dok smo se ove godine isto prijavili s Pakracom i Daruvarom. Rezultate očekujemo, dobrim vijestima se nadamo.
Kakva je suradnja Dobretića sa susjednim općinama, višim razinama vlasti?
Prirodno gravitiramo općini Jajce i upravo smo od nje odvojeni kada smo dobili vlastitu općinu. Suradnja je dobra, a može, naravno, biti i puno bolja. Od viših razina vlasti Dobretiće poznaje samo Vlada Srednjobosanske županije. Više razine vlasti nas, izgleda, spominju samo kroz statistike, nažalost, ne i kroz projekte.
Radi li lokalna vlast na projektima socijalnog karaktera, kojim?
Općini kao što je Dobretići teško je raditi na ičemu s vlastitim sredstvima, ali kroz projekte nešto se i uspije. Sredinom godine prijavili smo se na jedan projekt ASB-a (kao Njemački crveni križ) za pomoć ugroženim skupinama u vrijednosti od 50.000 eura. Radi se o pomoći starijim i nemoćnim osobama tijekom zimskih mjeseci, zapošljavanje žena kroz pčelarstvo te radovima na ambulanti.
Što biste izdvojili kao najveći potencijal Dobretića? Gdje vidite prostor za napredak?
Najveći potencijal pougarskog kraja je šumarstvo. Ovdje godišnje priraste oko 30 tisuća kubika drveta. Dalje, to su potencijali vjetra i vode. Koncesija za vjetroelektrane izdana je još prije pet godina. Koliko sam upoznat, na tome se pitanju još ništa nije odradilo. Planovi gradnje hidroelektrana na Ugru i njegovo potapanje u planu je sigurno 50-ak godina. Prije nekoliko godina na te je elektrane stavljena “oznaka” – državni interes. Dobretićima treba jedna dobra koncesija, jedan siguran prihod koji bi proračunu dao stabilnost i prostor za ulaganje u infrastrukturu kako bismo uhvatili korak s vremenom. Ljudi već više od 100 godina lete zrakoplovom dok mi u neka sela možemo doći samo pješice.
Iseljavanje mladih sve je izraženije u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nedavno se u medijima pojavila informacija da su gotovo svi mladi napustili Dobretiće. Kakvo je, ustvari, stanje u općini, imate li poticajne mjere za ostanak?
Kada pojedini mediji posjete Dobretiće, obično se nakon toga plasiraju svakojake vijesti. To me jako žalosti. Nisu oni puno slagali, ali njihov motiv da ostave određeni dojam u javnosti je veći problem. Ispada da smo u Bosni i Hercegovini samo mi problem. O Dobretićima se nikad javno nije izrekla istina. Ovdje je prije rata živjelo oko 5000 stanovnika, isključivo Hrvata. Godine 1991. na prostoru tada naše općine Skender Vakuf radila su ukupno 72 Hrvata od 2500 radno sposobnih. Više od 1000 radnika svoj je kruh zarađivalo u Sloveniji i tako financiralo općinu.
Do rata smo posjedovali ukupno 300 metara asfalta u 18 sela na prostoru od 65 četvornih kilometara. U ratu smo poslije šestomjesečne opsade doživjeli progonstvo od 1049 dana. Po povratku smo zatekli sve srušeno i spaljeno.
Prema nalazu Povjerenstva za ratnu štetu, bili smo šesta najrazrušenija općina u Bosni i Hercegovini. Godine 1998. dobivamo općinu za koji nijedan Hrvat u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine nije dignuo ruku, a Dobretići su tada, realno, imali samo crkvu i svetog Antu. Sve se moralo od nule. U poslijeratnu obnovu pougarskoga kraja uloženo je novca približno kao u obnovu vodopada u Jajcu. Iz Pougarja je izvučeno šume u vrijednosti da smo sve lokalne i regionalne ceste na prostoru općine mogli asfaltirati, a oni su danas 80 posto makadami. Država je nekome majka, a nekome, nažalost, maćeha. Po nekim mjestima od jedne srušene obiteljske kuće dobili su i po pet donacija za obnovu kuća dok kod nas polovina pougarskih sela nije dobila po pet donacija. Više od šest stotina kuća čeka na obnovu.
Kada se sve zbroji i oduzme, u Dobretićima živi više ljudi, više Hrvata nego što su to neki htjeli i očekivali. U apsolutnim brojkama, iz Dobretića se posljednjih godina odselilo manje stanovnika nego iz Bosne i Hercegovine. Broj djece posljednjih desetak godine ne oscilira kao u većini mjesta.
Koji su najveći problemi s kojima se susreće lokalna vlast, ali i stanovnici općine kada je riječ o infrastrukturi i uvjetima za normalan život? Što nedostaje?
Mi smo planinski kraj. Okosnica sela skupa s općinskim središtem nalazi se na prosječnoj nadmorskoj visini od 1200 metara, stoga je zasigurno najveći problem svih nas zajedno duga i teška zima. Područje Pougarja okrenuto je prema sjeveroistoku, osojna je strana pa se snijeg dugo zadržava. Padine se spuštaju s gotovo 1500 na 450 metara prema Ugru na relativno kratkom prostoru. Nije to čak ni neka visina.
Mnoge općine imaju i više vrhunce, ali nijedna nema selo na 1400 metara visine, nijedna nema troje predškolske djece na 1400 metara, nijedna nema 20 djece u selu na 1300 metara visine. Zanimljivo je da zimi srednjoškolac iz Pougarja nikada ili vrlo rijetko kasni u školu u 25 kilometara udaljeno Jajce. Osim zime, tu je svakako infrastruktura, ceste, struja i voda. Sve nabrojeno, možemo reći, ima tek četvrtina općinskog područja. Teren je težak, relativno strm, prosječnog nagiba 20 posto, tako da je u tim uvjetima teško ostvarivati primjerenu cestovnu komunikaciju.
Imamo sela do kojih se prije dođe pješice nego automobilom. Samo dva kilometra je udaljeno od općinskoga središta, a da se do njega dođe, mora se proći kroz općinu Travnik, Republiku Srpsku pa tek onda opet na prostor Dobretića. Alternativa preko općine Jajce i Republike Srpske, samo je koji kilometar duža.
Ovih dana očekujemo potpisivanje ugovora s Oružanim snagama Bosne i Hercegovine radi probijanja 12 kilometara cesta, pa bismo i taj problem donekle riješili, a napokon bi se u pojedina sela moglo ući. S tim cestama otvorio bi se pristup do 200-tinjak zgarišta odnosno prijeratnih kuća. Gdje ima ceste, bit će i novih domova. Pougarci će zasigurno svoje obnoviti.
Iako ste živjeli u Rijeci u Republici Hrvatskoj, vratili ste se u rodni kraj i sada ste na čelu općine. Što vas je potaknulo na povratak? Vidite li budućnost u Bosni i Hercegovini?
Da ne vidim budućnost, ne bih se vratio. Ovo je moja zemlja i ovdje pripadam, ja njoj, a ona meni. Što dalje sudbina može donijeti, ne znam, ali teško bih ponovno mogao bez zavičaja. Patio sam kada ga nisam poznavao, ponovno izbjeglištvo bilo bi znatno teže. Kada vidim da ga mrze, moja obveza, a i svih Pougaraca, jest prigrliti ga još jače. Mi ovdje pripadamo, nigdje drugo.
