Dva tužna oka i prestrašen pogled. Uprljana dlaka od prašnjavih pločnika i gradskih kutaka. Mršav i gladan. Čeka nekoga. Ljubav, hranu, pažnju ili pomoć. Vjerovatno, sve navedeno. Očekuje bar komadić kruha i malo vode. Glava nageta na šapice i leži. Jedino kada mu se netko obrati, pomiluje ga ili mu dadne malo hrane, odgovori mahanjem repom, a poneki u znak zahvalnosti pruže i šapicu. Žive na ulici, na milost i nemilost ljudi. A njihova egzistencija je svakim danom sve više i više ugrožena.
To je opis napuštenih pasa, te pasa koji su odrasli na ulici. Nažalost, nisu psi jedine životinje koje hodaju po ulici, nadajući se novom domu, hrani i ljubavi.
Srećom, postoje mladi ljudi koji su željni pomoći nemoćnim životinjama. Jedan od njih je Bruno Jelović, Travničanin, rođen u malom mjestu koje se nalazi na padini Vlašića – Gučoj Gori. Bruno je napustio Bosnu i Hercegovinu tijekom rata. Kao dječak, tijekom izbjeglištva otišao je u Požegu, a iz Požege u švicarski grad Aarau, gdje sada živi i radi kao fitness trener. Uvijek se rado vraća u svoju domovinu. Njegova želja za povratkom i nastavkom života u malom mjestu je velika, ali u našoj državi ga posebno zgrožava odnos ljudi prema napuštenim životinjama, kao i odnos vlasti spram ovog problema.
Bruno je u svom rodnom mjestu na odlagalištu smeća pronašao dva bolesna i gladna psa. Angažirao je veterinara i nahranio ih. U njegovoj obiteljskoj kući udomili su čak 11 napuštenih i gladnih pasa, od kojih je 5 već pronašlo svoj novi dom. I dalje se nije osjećao najbolje jer je znao da time nije riješio cijeli problem. Znao je da pasa ima još. I tu počinje Brunina priča.
Osnivanje organizacije „Save the Dogs BiH“
Kada je uvidio da situaciju s psima može barem malo riješiti, dobio je motivaciju da nastavi dalje. Okupio je ljude koji također vole pse, te kojima nije mrsko odvojiti vrijeme i pobrinuti se za iste. Bruno je u našem razgovoru istakao kako mu je drago što je naišao na tako transparentne i dobre ljude. „Naša država zbilja je bogata dobrim, iskrenim i poštenim ljudima, koji su uvijek spremni pomoći. Pomoći i ljudima i životinjama, bez ikakve plaće i naknade“, kazao je Bruno.
Brunine kolege i volonteri pomažu svojim štićenicima tako što svaki dan posjećuju gradove Srednjobosanskog kantona, hrane i pomažu psima koji su u nevolji.
Na pitanje koliko je teško bilo u samom početku te da li je bilo nekih prepreka Bruno odgovara: ,,Najveća prepreka u cijeloj ovoj organizaciji su ljudi. Koliko ljudi mogu pomoći, tako zapravo mogu i odmoći. Bilo je ljudi, koji su pomagali, ali nažalost i onih koji su napravili veliku štetu za cijelu organizaciju, tako što su pokrali novce koji su bili namijenjeni za pomoć psima.
Ne želim imenovati i reklamirati te osobe. Samo im želim sve najbolje u životu, te se nadam da nikada neće nikome drugome uraditi ono što su uradili nama.“
Moj sugovornik ponosnim glasom govori da ima sedam kućnih ljubimaca – šest u obiteljskoj kući, a sedmi je francuski buldog koji živi s Brunom u Švicarskoj. Situacija uličnih pasa je u većini država poražavajuća, osim u skandinavskim državama, te u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Opet ta Njemačka. ‘Ajmo dalje.
Strah i traume od pasa
Nismo svi ljubitelji pasa – neki ljudi su proživjeli traume i imaju veliki strah od njih. Zanimalo me što Bruno misli na tu temu. Rekao je da razumije ljude i njihov strah, te da to potpuno opravdava. „Na našem Balkanu, od malena nas uče da se sklanjamo od pasa, ne diramo ih, inače će nas ujesti. Taj strah što smo stariji biva veći. Također, imamo milion slučajeva gdje smo čuli i vidjeli kako je neki pas napao nekoga, te tu strah raste na najveću razinu. Ne mogu nijedan strah opravdati rečenicom da ni sami ne znamo šta sve psi na ulici prođu, kakvu torturu. Zlostavljanje u vidu trovanja, udaranja i teških ozljeda nanesenih od ljudi. Jedan od mojih ciljeva je napraviti akciju gdje bih naučio i djecu i mlade kako otkloniti taj strah, te kako prići uličnom psu bez opasnosti da nam naudi. I, naravno, kako istom tom psu pomoći.“
Kroz Bruninu akciju je do sada na području Srednjobosanskog kantona uličnim psima podijeljeno oko 25000 porcija hrane i vode, s tim da ta brojka svakim danom sve više raste. Veterinar je intervenirao 300-350 puta, što uključuje otklanjanje povreda i tegoba, te sterilizacije.
Glavni cilj organizacije
Ako vam je još uvijek nejasno koji je cilj Brunine akcije, evo šta on u razgovoru za Karike ističe:
„Moj prvobitni cilj je da organizacija zaživi, te ovu temu oživi u našem društvu kroz mlade i volontere koji su željni pomoći nemoćnim bićima. Krajnji cilj ove organizacije, na što se ja i koncentriram, je skupiti novac i kupiti zemlju na kojoj ću osnovati azil za napuštene životinje, skloniti ih s ulice, te time uljepšati život i životinjama i ljudima.
Azil ne vidim kao šeltere koji su metar s metar već kao nešto prostrano gdje bi životinje uživale, te uz pomoć par ljudi koje bih zaposlio imale maksimalnu ljubav i pažnju.“
