Milan Sitarski, član Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara u intervjuu za Travnički vjesnik komentirao je aktualno stanje oko preustroja Općine Travnik u gradsku zajednicu po načelima Grada Mostara, o načelima koji bi doprinijeli poboljšanju međunacionalnih odnosa u BiH, te dvoličnom odnosnu prema Mostaru i Travniku stranaka sa sjedištem u Sarajevu.
Prije nekoliko godina ste bili jedan od moderatora na okruglom stolu „Preustroj općine Travnik u gradsku zajednicu – razlozi, modeli, načini i primjeri dobre prakse“, a koji se odnosi na način uređenja Travnika kao jedinice lokalne samouprave. Posljednjih dana ponovo je to pitanje dovedeno u centar zanimanja političkih stranaka. Da li po Vama Travnik treba imati status grada?
“U svakom slučaju treba, obzirom da u BiH postoji 25 jedinica lokalne samouprave sa statusom grada, od kojih čak 11 ima manji broj stanovnika od Travnika, 14 ima manji teritorij od njega, a 10 manju gustoću naseljenosti. Pored Travnika, jedino sjedište kantona u Federaciji BiH koje nema status grada je Orašje, koje od grada s najmanjim brojem stanovnika u BiH, Goražda, ima tek 1.036 stanovnika manje, dok samo Goražde ima, primjerice, čak 5.260 stanovnika manje od, primjerice, Čapljine.
U unitarno ustrojenom entitetu, Republici Srpskoj, sjedišta svih 6 mezo-regija imaju status grada, te sjedišta 2 od 4 sub-regije, od kojih Gradiška također ima manje stanovnika od Travnika. Očigledno je da pri dodjeljivanju statusa grada različitim jedinicama lokalne samouprave nisu primjenjivani identični i dosljedni kriteriji. Ne postoji niti jedan jedini razlog zbog kojeg bi status grada imali, primjerice, Ljubuški, Gračanica ili Trebinje, a Travnik ne.”
Osim statusa grada, za Travnik se traži i poseban statut, kao što je slučaj s Mostarom. Uostalom, Ustav Federacije BiH i Ustav Županije Središnja Bosna su predviđali jednako uređenje Travnika i Mostara, ali to nije u stvarnosti ostvareno radi intervencije Visokog predstavnika. Povezanost proizlazi iz činjenica kako su i Travnik i Mostar multinacionalne sredine i administrativna sjedišta multinacionalnih županija – ŽSB i HNŽ. Je li po Vama treba biti jednako uređenje Travnika i Mostara?
“Niti jednom tijekom razgovora o rješavanju problema Mostara SDA nije dozvolila razgovore o primjeni konsocijacijskih načela niti na jednu jedinicu lokalne samouprave osim Mostara, premda je, primjerice, Amandmanom XXV na Ustav Federacije BiH, usvojenom 8. 5. 1997. godine propisano: „Sjedište kantona s posebnim režimom (Mostar i Travnik) organizirat će se na osnovu istih principa”. Osim toga, Preporuka koju je Zastupnički dom Parlamenta FBiH donio 6. 5. 1997. godine, propisuje: „Potrebno je da Hercegovačko-neretvanski i Srednje-bosanski kanton usklade ustave kantona s Amandmanom XXV na Ustav FBiH (…)“.
Izvan fokusa javnosti, posebice bošnjačke i inozemne, ostaje gotovo nevjerojatna činjenica da upravo visoki predstavnik, čija je primarna zadaća baš staranje o dosljednoj primjeni svih ustava i zakona, ovako selektivno bira koji će se segmenti ustava i ostalih službeno usvojenih normativnih akata primjenjivati a koji ignorirati. Gotovo je opipljiva njegova pristranost u korist političkih snaga koje inzistiraju na specifičnostima Mostara, te na tretiranju Travnika kao i ostalih jedinica lokalne samouprave, unatoč spomenutim službenim, te stoga i obvezujućim aktima.”
U javnosti dominira tema uređenja Mostara, dok je Travnik u drugom planu, a ustavna rješenja predviđaju jednako postupanje u domenu njihovog uređenja. Kako objašnjavate zapostavljenost Travnika u javnosti po pitanju uređenja u odnosu na Mostar?
Nedvojbeno je da je po srijedi nejednak tretman pripadnika različitih konstitutivnih naroda koji u različitim jedinicama lokalne samouprave predstavljaju numeričku, svejedno apsolutnu ili relativnu većinu, ili pak manjinu. Istina je da su po Odluci Ustavnog suda BiH U-5/98 svi narodi konstitutivni na cijelom teritoriju BiH, neovisno o tomu u kojoj administrativno-teritorijalnoj jedinici žive i o numeričkim odnosima pripadnika različitih naroda u svakoj od njih. I
stina je, međutim, i da operativni zakonski mehanizmi za efektivno ostvarivanje te konstitutivnosti ne postoje, tako da ta Odluka u ogromnom dijelu zemlje ostaje puko slovo na papiru, a građani svih nacionalnosti iz godine u godinu gravitiraju sredinama u kojima je njihov narod većinski. Jedino je Mostar izuzetak od tog pravila, a održivi izlaz iz te situacije može biti ili primjena na Mostar načela koja na lokalnoj razini važe u cijeloj BiH, ili, što bi bilo poželjnije, primjena „mostarskih načela“ na Travnik, ali i mnoge druge lokalne zajednice.”
Svjedoci smo čestih međunacionalnih problema diljem BiH. Preglasavanja na različitim razinama vlasti i ignoriranja političke volje pojedinog naroda su dokaz navedenog. Kao rezultat, između ostalog, nailazimo na zastoje u mnogim društvenim segmentima. Stoga, da li treba dodatnu pozornost posvetiti pitanju poboljšanja međunacionalnih odnosa? Je li je jedan od načina unapređenja međunacionalnih odnosa, a tako i stvaranja pretpostavki za sveukupni društveni napredak, rješenja kao što su sadržana u Statutu Grada Mostara, a koja se tiču zastupljenosti naroda u Gradskom vijeću Mostara?
“Na teritoriju Travnika i poslije masovnog protjerivanja tijekom rata, po popisu iz 2013. godine živi 28% Hrvata, kojima Statutom Općine nije zagarantirana niti jedna konkretna dužnost ni u Općinskom vijeću ni u upravnim tijelima. Diljem BiH postoji značajan broj jedinica lokalne samouprave koje i dalje imaju multinacionalni sastav stanovništva, u smislu da manje brojnog naroda u nekima od njih živi barem 10%, u nekima i preko 30%, te bi primjenom konsocijacijskih načela na njihov ustroj bilo spriječeno nadglasavanje izrazito relevantnog dijela građana BiH na lokalnoj razini, izrazito važnoj za uspostavljanje međunacionalnog povjerenja.
Ta načela mogu biti ona sadržana u Statutu Grada Mostara, ali i druga, posebice ona vezana za neteritorijalno utemeljeno upravljanje oblastima važnim za jednakopravnost naroda. Takva načela i na njima utemeljeni mehanizmi mogli bi ne samo doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa, već i nacionalnom pluralizmu, jer građani koji bi putem njih mogli ostvarivati svoju jednakopravnost u oblastima obrazovanja, kulture i javnog informiranja ne bi imali motivaciju za preseljenje u sredine u kojima je njihov narod većinski kakvu imaju danas.”
Stranke sa sjedištem u Sarajevu se zalažu za poseban statut u Mostaru, dok se istovremeno protive posebnom statutu u Travniku. Kako objašnjavate takav njihov različit pristup?
“Takav pristup svjedoči da te stranke nisu na pravi način angažirane niti na ostvarivanju nacionalnih interesa Bošnjaka, ili je njihovo javno proklamirano shvaćanje tih interesa u suštini neiskreno. Samim Bošnjacima je interes stabilna i funkcionalna, deblokirana BiH, s relaksiranim međunacionalnim odnosima i s najvećim mogućnim stupnjem nacionalnog pluralizma i jednakopravnosti na lokalnoj razini. To bi dovelo do relativiziranja značaja teritorijalno utemeljenih rješenja za međunacionalne odnose na svim razinama, te bi se oduzeo zamah svim separatističkim tendencijama.
Inzistiranjem na različitom tretmanu pojedinih sredina, prije svih Mostara i Travnika, one apsolutiziraju teritorijalnu komponentu bh političkog života i ustroja, šaljući poruku svima ostalima da će na pojedinim razinama teritorijalne organizacije svakako biti preglasavani i diskriminirani, ali i da nema nikakvih prepreka da takve postupke i sami primjenjuju na onim teritorijima gdje imaju takvu mogućnost. Takav je pristup poguban za koheziju, stabilnost i funkcionalnost države BiH i aspiracije njezinih građana za europskim standardima života.”
/Travnički vjesnik/
