Kao nikada do sada, Miroslav Ćiro Blažević, živa trenerska avangarda, slavio je svoj 82. rođendan puna dva dana i dvije noći. Uglavnom su tu bili prijatelji, koji ga nikada nisu ostavljali ili mu okrenuli leđa. A, takvih je mnogo. I za vrijeme službenih intervjua prekidao je novinare kako bi se uljudno svima javio na poziv i uzvratio želje.
Baš se Ćiro za svoj rođendan razletio. Svugdje ga je bilo, za svakog je imao vremena. Nisu ga zaobilazile ni teške teme, iz prošlosti, pogotovo o Zdravku Mamiću i Davoru Šukeru. Mnogo im zamjera, ali ide svojim putem. Kaže da je gotovo i s trenerskom karijerom. Rekao je “zbogom”.
Da, točno je. Neću se više baviti trenerskim poslom. To sam definitivno odlučio, iako sam imao ponuda. Završio sam s trenerskom karijerom. Pa, ipak ja imam 82 godine. Baš su nemilosrdne i lete.
No, i dalje ću biti uz nogomet i redovno ću ga pratiti. Možda me netko uzme za savjetnika. Mada danas svi ovi treneri sve znaju, možda nekoga “prevarim” i dobijem neki posao, šali se na svoj račun Ćiro.
Legendarni stručnjak posebno se sjeća perioda kada je kao izbornik vodio reprezentaciju Bosne i Hercegovine (2008. – 2009.) i tuzlansku Slobodu (2014).
To su za mene nezaboravni trenuci. Reprezentacija BiH i Sloboda ostali su mi u najljepšim uspomenama. Sretan sam kada evociram te uspomene. Tu sam bio okružen zlatnim ljudima iz Bosne, koji su me voljeli i pazili. Uzvraćao sam im istom mjerom.
Neću skrivati emocije, jedva čekam da okopni i da ponovo dođem u BiH. Tamo je divna raja. Neponovljiva. Život ću završiti u Bosni, u mom rodnom Travniku ili Tuzli, svejedno, iskreno kaže Ćiro.
U Zagrebu su Ćiru nazvali oldtajmerom, koji s godinama ne gubi šarm i popularnost. Prijatelji su ga i za rođendan bockali tamo gdje je Ćiro najosjetljiviji, a to je Dinamo.
Tu 1982. godinu nikad neću zaboraviti. Nakon 24 sušne godine, sa mojim dečkima, donio sam Dinamu i Zagrebu titulu prvaka Jugoslavije. Do tada je Dinamo osvojio bezbroj drugih mjesta. Ja to doživljavam kao perfekciju i moj najveći trenerski uspjeh.
Naravno, imao sam ja još takvih podviga, bronca s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj. Ipak, kruna moje karijere bio je naslov s Dinamom, ističe Ćiro.
I kada se svjetla velike pozornice ugase, Ćiro će po glavi motati svoj životni film, koji je prebogat silnim događajima. U svijet je otišao iz rodnog Travnika, želja mu je da se tamo jednog dana i vrati, iako je živ jedino njegov vršnjak Izet Nalić. Ćiro je čovjek za sva vremena i tako ga, uglavnom, svi doživljavaju.
Ćiro sigurno nikada neće oprostiti Zdravku Mamiću, koji ga je prije petnaestak godina protjerao iz Dinama. Blažević kaže da je tada bio spreman promarširati prvenstvom, ali ga je gazda Mamić otjerao i tada su pale veoma teške i ružne riječi.
Slično je bilo i 2008. godine, kada mu Mamić i Davor Šuker nisu dali ni blizu prići reprezentaciji Hrvatske, pa barem kao savjetnik. Ćiro kaže da im ni to nikad neće oprostiti, ali ni prežaliti.
Blaževiću je u ljeto 2004. dijagnosticiran karcinom prostate.
Od straha sam se cijelu noć tresao, malo je reći da sam bio uplašen. Oka nisam sklopio. Mislio sam da sam gotov. Ali, bila je to moja velika pobjeda. Zato bih svima preporučio redovne kontrole i brigu o zdravlju, poručuje Ćiro.
/avaz.ba/
