Pismo Zeničanke iz Njemačke i odgovor Kantonalne bolnice Zenica – Zeničanka Dragica Nieswandt uputila nam je pismo u kojem reaguje na navodno ponašanje pojedinih uposlenika Kantonalne bolnice Zenica. Potom smo zatražili komentar iz ove ustanove. Oba pisma objavljujemo u cijelosti.
Razočarana sam u ponašanje pojedinih kolega iz Zenice –
Poštovani,
zovem se Dragica Nieswandt, rođena sam 1963. godine i Zeničanka sam koja 30 godina živi i radi u Njemačkoj. Inače sam medicinski radnik. Kao medicinska sestra sam nekad radila u zeničkoj bolnici, sadašnjoj Kantonalnoj bolnici Zenica, na Odjelu neurologije. Bilo je to 1986. godine. Sada radim kao medicinski radnik, tj. kao medicinska sestra na pružanju njege starijim i iznemoglim osobama u Stuttgartu.
Moja obitelj i ja smo doživjeli niz neugodnosti od strane određenih osoba u Kantonalnoj bolnici Zenica i to na onom istom odjelu na kojem sam radila prije tri desetljeća. Odlučila sam svoju priču podijeliti sa ljudima kako bi mogli nešto učiniti da se ovakvo nešto ne ponovi nikom. Jednostavno rečeno, razočarana sam u neke ljude koji se bave ovim poslom koji su izgubili osjećaj za druge i kojima je očigledno važnije da se materijalno okoriste nego li da pomognu pacijentu.
Dana 13. veljače 2017. godine zbog lošeg stanja mi tata odlazi u bolnicu. Na Odjelu neurologije sumnjaju na moždani udar. Nakon CT-a i magnetne rezonanse, ispostavilo se da ima tumor na mozgu.
Razgovarala sam sa osobnim ljekarom, dr. Lejlom koja mi je rekla da zovem Tuzlu, tj. bolnicu u Tuzli, da dogovorim se sa njima oko prebacivanja tamo da se obave dalje pretrage, tj. da se provjeri o kakvoj vrsti malignog oboljenja se radi, kako bi se moglo nastaviti liječenje.
Kao medicinskom radniku naravno da mi je ovo bilo čudno da ja zovem drugu bolnicu umjesto liječnika. Ali, pošto se radilo o mom ocu, to sam uradila. Ljudi iz Tuzle su mi ljubazno objasnili da to mora konzilijarni u Zenici uraditi i ponovo sam nazvala želeći to reći dr. Lejli. Javila mi se sestra Sidika, moja nekadašnja radna kolegica. Rekla mi je:” Tata je dobar, de mi pošalji uniforme br. 40”.
Dr. Lejla koju mi je Sidika dala kasnije na telefon je rekla da ne zna kako da pošalje nalaze u Tuzlu. Odgovorila sam joj da faxom uspostavi kontakt sa dr. Jusićem, čovjekom koji je zaista bio divan prilikom našeg razgovora telefonom. On mi je kazao da otac mora u Tuzlu da obavi biopsiju tumora i ako se slažemo da se pošalju nalazi.
Sutradan, 22. veljače dr. Lejla dala je otpusno pismo mom ocu, da sam odradi odnosno da mi kao njegova porodica sami odradimo Tuzlu. Pozvala sam ponovo telefonom Neurologiju gdje mi se javio načelnik Odjela. Na moje pitanje zašto je tata otpušten rekao je da ga ne zamaram.
Prilog: otpusno pismo:
Požalila sam se potom u telefonskom razgovoru pomoćnom direktoru Kantonalne bolnice Zenica na ponašanje nadležnih gdje sam mu opisala situaciju. A jedina reakcija bila je 27. veljače kada je dr. Lejla zvala kuću i tražila da neko dođe po drugu otpusnicu kao nešto da ispravi. Tako je otac umjesto pomoći da obavi biopsiju mozga u Tuzli, doživio da dobije dva otpusna pisma.
Stekla sam utisak po ponašanju i komentarima da sam im dala novac, tj. onoliko koliko su očekivali da će dobiti, da bi reagirali profesionalno i tretirali kako treba mog oca. Da sam poslala uniforme medicinske i novac, vjerojatno bi se postavili drugačije. Poslala sam Sidiki pet čokolada po kćerki, a njena reakcija kada ih je preuzela bila je: ”Pih, samo čokolade”.
Zaista je užasavajuće ovo što smo doživjeli. Da sam im stavila pojedincima novac u džep da bi radili svoj posao. Ja znam kakva je situacija u Njemačkoj, da je svaki radnik, doktor, medicinska sestra, dužan predati svaki dar, pa čak i dobijenu čokoladu. O novcu je suvišno i pričati. I da nema uzimanja para. Od pacijenata. Kod nas se očigledno sve promijenilo nagore. Više se pojedinci ni ne trude da sakriju da uzimaju novac za normalno tretiranje pacijenata. A primanja u Njemačkoj ne mogu se porediti sa primanjima ljudi u mojoj Zenici ili cijeloj Bosni i Hercegovini. Liječnici i medicinske sestre u našoj zemlji barem imaju redovne plaće i bolje žive od većine stanovništva. Zašto onda dodatno maltretirati one obične ljude koji pokušavaju da dobiju lijepu riječ i pomoć.
Naravno, nisu svi ovakvi ni u bh. bolnicama. Ima puno dobrih, čestitih i poštenih ljudi koji profesionalno rade, koji ne spadaju u ovu kategoriju. Na Odjelu neurologije KBZ od sestara Sandra i Amela su bile divne. Naravno, one ne spadaju u kategoriju onih koji gledaju isključivo korist već onih koji profesionalno rade svoj posao.
Zbog svega što je doživjela moja obitelj i ja kao netko tko je sticajem okolnosti mogao jedino telefonom da moli kolege medicinske radnike da pomognu bolesnom starijem čovjeku, najvjerojatnije ću tužiti dr. Lejlu, medicinsku sestru Sidiku, načelnika Odjela Rahmana i Kantonalnu bolnicu Zenica kao zdravstvenu ustanovu. Novac mi nije bitan. Ne treba mi ni marka od ovoga. Cilj mi je skrenuti pažnju na ponašanje prema pacijentima, da se popravi odnos prema ljudima koji su bolesni i čekaju toplu ljudsku riječ i da im neko medicinski pomogne, da se osjećaju bolje. Narodna poslovica glasi: ”Zdrav čovjek ima tisuću želja, bolestan samo jednu – da ozdravi”. I zašto onda zbog bahatosti i gramzivosti pojedinaca da otežava se više pacijentima.
Lijep pozdrav,
07.03.2017. godine,
Stuttgart, Njemačka Dragica Nieswandt
ODGOVOR IZ KBZ:
Izvor
