Zemlje u regiji po mnogim pitanjima nikako da se maknu iz “druge” ili čak “treće” lige, pa tako ni po pitanju brzine fiksnog interneta. Prema mjerenju britanskog servisa Cable, Hrvatska je među posljednjima u Europskoj uniji – na ljestvici 189 zemalja, nalazi se na 40. mjestu. U EU lošiji su samo Italija, Malta i Grčka. Istovremeno, Slovenija se nalazi na 25. mjestu.
Ostatak zemalja regije još je niže plasiran. Srbija se nalazi odmah iza Hrvatske, na 41. mjestu. Makedonija je 59, Bosna i Hercegovina je na 61. mjestu, a Crna Gora 10 mjesta niže.
Slaba infrastruktura
A radi se o sustavu na kojem se danas baziraju, uz ostalo, čitava gospodarstva zemalja – o njemu su ovisni brojni sustavi poput bankarskog, sustava kartičnog plaćanja, informatiziranih državnih sustava, IT sektor, trgovina i brojni drugi segmenti poslovanja. Interneta relativno brzog ima, ali svima u regiji zajednički je problem za poboljšanje infrastruktura u koju privatni telekomi – ali i država – slabo ulažu jer im ne isplati.
U Hrvatskoj struka ukazuje da je stanje u urbanim središtima relativno zadovoljavajuće, no u ruralnim područjima situacija je vrlo loša.
“Zašto bi neki privatni telekom uložio, primjerice, 10 milijuna kuna [1,3 milijuna eura] da dovede optiku do nekakvog malog mjesta gdje će imati tri korisnika – to se nikad neće isplatiti. Jedino ako dobije neke fondove od EU-a, ili da država to potiče, a država bi trebala poticati”, kaže Alen Delić, hrvatski konzultant za informacijsku sigurnost.
Prema njegovom mišljenju, radi se, s jedne strane, o inertnosti, a s druge, o neprepoznavanju važnosti brzog interneta.
“Inertnost definitivno – kao i u svemu drugome, donijeti odluku kod nas traje mjeseci. Iako mi trebamo pratiti strategije EU-a da dođemo do određene prosječne brzine interneta i to će država biti prisiljena od EU-a napraviti. Vjerujem da će država morati u jednom trenutku nešto sufinancirati, ali ne vjerujem da će netko od većih privatnih igrača – ni HT, ni Vipnet – ulagati tamo gdje se ne isplati. Možda malo zbog marketinga, ali previše ne.”
Golema ovisnost o internetu
Problem je, po njegovom mišljenju, i nedostatak pritiska javnosti – osim vrlo dobrog “developmenta”, informatička pismenost, iako raste, općenito je, kaže, niska te ne postoji dovoljno razvijena predodžba o važnosti ovog pitanja. A ovisnost državnog sustava te pogotovo kompanija o brzini interneta je golema i može nositi velike rizike po gospodarstvo.
“Kada je jedan od naših većih telekoma imao pad sustava, tada su bile odsječene Dalmacija i Istra. Imao sam korisnika koji je u roku od sat vremena izgubio 150.000 eura zato što fizički nije mogao imati redundanciju. Imao je jedan telekom, bio je prisiljen raditi s njim, a oni su pali. Taj gubitak mu nikad nitko neće nadoknaditi.”
No, istovremeno dok je ovisnost golema, alternativa, kaže Delić, zapravo i nema – svi telekomi dijele najvećim dijelom istu infrastrukturu, koja u jednom trenutku može postati “zagušena”, pa može biti više-manje svejedno s kojim “providerom” surađuješ.
“Brzina, naravno, utječe na to – ti ne možeš neki posao raditi, ne možeš opteretiti resurse jer nemaš dovoljno brzine i onda ne možeš centralizirati neke stvari, a to je nešto što mnogi mnogi sektori moraju činiti.”
Iako nema monopola, čini mu se da nekoliko postojećih telekoma diktira pravila – EU će utjecati da se stvar promijeni, no smatra da Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti ima instrumente da već sada izvrši na njih veći pritisak. U Hrvatskoj ima 1.078.000 priključaka širokopojasnog pristupa fiksnom internetu, a od toga svaki peti korisnik pristupa s minimalno 30 megabajta u sekundi, što je, kažu u HAKOM-u, značajno više prije.
Oslanjanje na EU fondove
Stvoreni su, navode, uvjeti koji omogućavaju snažan rast priključaka minimalnih brzina od 30 Mbit/s, pa su optimistični što se tiče porasta u narednim razdobljima. A za rezulatate mjerenja kažu da ono ne pruža podatke kojim serverima se pristupalo i gdje su bili smješteni, odnosno nije usmjereno na pristupnu brzinu pa može biti problematično u tumačenju.
“Ovo mjerenje više pokazuje kakvo će iskustvo imati hrvatski korisnik ako skida sadržaj s nekog nepoznatog servera smještenog negdje, nego koliku mu brzinu isporučuje njegov operator. Primjerice, Južna Koreja je ovim istraživanjem tek 16. na svijetu, s manjom prosječnom brzinom nego onom izmjerenom krajem prošle godine, a u svim ostalim istraživanjima je uvijek pri vrhu po razvoju i brzinama interneta”, kažu u HAKOM-u.
Stanje se, kažu, mijenja – operatori su počeli značajnije ulagati, ali prvenstveno u većim sredinama. Zbog neisplativosti ulaganja u mreže koje osiguravaju brzine pristupa iznad 30 Mbit/s (NGA mreže) u gušće naseljenim područjima, čekaju se natječaji za gradnju mreža bespovratnim sredstvima EU-a – Hrvatskoj je na raspolaganju 203 milijuna eura i to je trenutačno najvažniji instrument. Što se tiče cijena kao problema, napominju da su veće od prosjeka EU-a samo ako ih se promatra prema kupovnoj moći.
“Kao što je operatorima problem manjak potražnje uzrokovan nedovoljnom digitalnom pismenošću određenog dijela stanovništva u odnosu na većinu ostalih država članica.”
