Miroslav Škoro hrvatski je pjevač i voditelj. Njegov tip glazbe je tamburica. Rođen je u Osijeku 29. srpnja 1962. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Osijeku. Diplomirao na Višoj građevinskoj školi Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku. Dvije godine studirao na Community Colledge of Allegheny County, USA, polaznik prvog naraštaja Diplomatske akademije MVP-a RH, diplomirao ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Osijeku – smjer marketing. Tečno govori, čita i piše engleski jezik. Svoju prvu gitaru kupio je na zimu 1978. godine. Radio je kao radio novinar.
Razgovarali smo s Miroslavom, a cijeli razgovor možete pročitati ispod.
Koji je Vaš prvi singl koji ste snimili?
Kad sam počeo snimati raditi pjesme onda su se još izdavali glazbeni albumi. Moj prvi album bio je album s dvanaest tamburaških pjesama, a zvao se “Ne dirajte mi ravnicu”. Tako se zvala i ta prva pjesma ili singl koji je prvi objavljen.
Koja Vam je Vaša pjesma najdraža, a koja Vam budi posebne emocije?
Dragih je pjesama puno. Kad ih radim, drage su mi sve, no poslije slušatelji i vrijeme odrede koje će biti manje ili više slušane. Čini mi se da sam kao roditelj svih tih pjesama nekako skloniji onima koje baš i nisu “uspjele”. To vam je kao i s djecom ponekad. Osim toga, jako ovisi o tome u kojem prostoru i pred kojom publikom izvodim svoje pjesme. Kada su emocije u pitanju, trenutno me najviše nosi pjesma “Vrijedilo je” i najviše je volim izvoditi.
Snimili ste dosta dueta s mnogim glazbenicima. Koji je po Vama najdraži?
Dueti su počesto rezultat nekih kompromisa i nečijeg stava da je to dobro za nečiju karijeru. Mislim da su mi draži oni koji su nastali zato jer to pjesma traži, a ne zato jer to nekome treba. To je i publika prepoznala i zato ih je samo dva, tri zaživjelo i ostalo u narodu.
Koji nastup ćete zauvijek pamtiti jer je Vama na neki način ostao poseban?
Volim nastupati i jednako mi je drag nastup u Novoj Biloj za Dan žena u svadbenom salonu, kao i nastup u nekoj koncertnoj dvorani ili na stadionu ili u Australiji, Kanadi, Njemačkoj i gdje sve nisam bio. Svaki je nastup praznik na kojem se susrećemo moja publika i ja i to ne bih djelio na manje i više posebne.
Što radite u slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?
Volim otići na pecanje, samo nemam baš puno i često prigode za to. Slobodan sam umjetnik koji sam sebi uplaćuje i mirovinsko i zdravstveno, pa koristim svaku prigodu za rad sve dok me ljudi zovu i traže. Nemam godišnji odmor, bolovanje, K-15 niti status zaslužnog umjetnika, pa da mi država uplaćuje doprinose i ostale svinjarije. Ja zalijepim svoj plakat na banderu, pa kako mi bude i ne bi se mijenjao s drugima koji sve to imaju.
Je li istina da ste prvu električnu gitaru kupili novcem zarađenim na tzv. ‘baušteli’?
Istina je. Prvu akustaru od love koju sam zaradio asistirajući župniku pri blagoslovu kuća u Višnjevcu, a električnu u Njemačkoj radeći na “baušteli”. Moj razred otišao na ekskurziju u Grčku, a ja nisam imao novaca za to, pa sam otišao pokrivati krovove u Munchen.
Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja. Koje Vam je na neki način najdraže?
Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi kojim me odlikovao pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman.
Bavili ste se i politikom. Bili ste zastupnik u Hrvatskom saboru od 2007. godine gdje ste se odrekli plaće u korist intenzivne njege pedijatrije u KBC Osijek. Što Vas je potaklo na to, s obzirom da nije čest slučaj da se jedan zastupnik odrekne svojih novčanih prava?
U politiku nisam ušao zbog osobnog probitka i koristi nego kao formirana osoba koja je iz ničega stvorila uvjete za život svojoj obitelji i svojim suradnicima. S obzirom na iskrivljenu sliku o političarima u nas, smatrao sam da ću tom gestom pokazti da me ne zanima novac, fotelja i mirovina, nego boljitak moje države i mog naroda. Mediji i kolege to nisu prepoznali, a narodu nije bilo stalo do te moje geste, pa sam se manio ćorava posla i nakon par mjeseci dao ostavku, vratio mandat i otišao svojim putem.
Evidendan je trend odlaska mladih osoba iz Hrvatske, a i Bosne i Hercegovine. Kako biste ga Vi zaustavili i što biste poručili mladima koji su odlučili svoju sreću potražiti pod tuđim nebom?
Žao mi je zbog toga. Otišao je i moj nećak s djevojkom nedavno u Dublin, bratić je s kćerkom u Njemačkoj već neko vrijeme. Dnevno autobusi hrpimice odvoze naš narod iz nekada bogate Slavonije koju je loša politika osiromašila i upropastila. O tome sam pjevao u pjesmi “Zašto lažu nam u lice” prije više od tri godine, ali su mi se onda smijali i nisu htjeli vrtiti pjesmu. Ne znam kako to zaustaviti osim boljom brigom za te mlade ljude. Neće to stati sve dok odgovorni ne prestanu gledat samo svoj interes i praviti loše kompromise s dugoročnim posljedicama.
Kako Vi kao (domoljubni) glazbenik i svojevremeno zastupnik u Hrvatskom saboru gledate da Hrvate u (središnjoj) Bosni i na njihov položaj u društvu?
Nisam vam ja nikakav domoljubni glazbenik nego samo papak iz Višnjevca koji osluškuje što se zbiva i zato prije čuje buku koja se valja iza brda. Ne treba biti previše uman da bi čovjek shvatio što će nam se dogoditi ako ovako nastavimo. Jednostavno rečeno, neće nas više biti, kao što nas u dosta krajeva već više ni nema. S druge strane, dovoljno je malo poznavati eksponencijalnu jednadžbu, pa se to, u odnosu na stopu koja je mjerljiva, da i izračunati.
Vidite se li u skoroj budućnosti ponovno u politici?
Nemam tih želja ni ambicija. Svaka budala može smanjiti potrošnju, povećati prihode i vratiti dugove, pa da krenemo dalje… samo ako za to postoji politička i osobna volja. Ne treba prevelika pamet da se postigne boljitak u obrazovanju, poljoprivredi ili gospodarstvu. Samo se ne smije toliko uzimati sebi i na ključna mjesta stavljati podobne i nesposobne i stvari će brzo krenuti na bolje. Ako se ikada pojavi osoba ili opcija koja je to spremna napraviti i ako me budu trebali, rado ću se odazvati jer bi volio da nam djeca ostanu tu. Za sada činim sam koliko mogu i tako ću dok sam živ, bio u politici ili ne.
Kada možemo očekivati Vaš koncert u središnjoj Bosni?
Ovo je, možda, najteže pitanje koje ste mi postavili. Što se tiče mene, sutra… no, u mom poslu je važno da te ljudi žele čuti i vidjeti jer treba doći i postaviti pozornicu, razglas, rasvjetu, dovesti glazbenike s opremom, osigurati infrastrukturu da se dogodi koncert. To ja sam niti mogu, niti znam. To treba neki organizator uraditi, a organizatoru je jako važno da nešto zaradi. Da bi zaradio, mora doći puno ljudi. Trenutno naši ljudi više vole neke druge izvođače i pjesme i zato me vjerojatno nećete vidjeti još neko vrijeme.
Postoji li mogućnost da posjetite Novu Bilu, primjerice na manifestaciji „Dani Nove Bile 2017.“ koja se obilježeva na blagdan Svetoga Duha?
Mislim da sam na Vaše pitanje odgovorio u onoj prethodnoj prispodobi o organizatorima i koncertima. Puno je nas dolazilo vrlo često i to ne tako davno, ali su se stvari promijenile i naš je narod, koji i inače ima kratko pamćenje, zajahao neke druge glazbene valove kojima plovi u svoju kulturnu budućnost. No, ja se ne ljutim niti sam zbog toga nesretan. Ovaj narod volim i drugi nemam.
© NovaBila.info | Mario Debeljak
