U Vrhbosanskoj nadbiskupiji iz dviju obitelji po tri brata svećenika

Činjenica je da se Hrvati često ne znaju pohvaliti nečim pozitivnim. Tako je, primjerice, prava senzacija u svjetskim medijima kada negdje postoje dvojica braće svećenika… E, pa, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji postoje dva puta po trojica – iz dviju obitelji po tri brata svećenika.

Jesmo li spomenuli da su među njima i blizanci?! Obitelj Tomas iz župe Osova i obitelj Župarić iz župe Vidovice dale su Crkvi vrhbosanskoj i Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj po trojicu svojih sinova koji su danas svećenici, odnosno redovnici. Od Tomasa su: fra Josip te blizanci fra Ivica i fra Nikica; a od Župarića: vlč. Veselko, vlč. Drago i vlč. Andrija. Gdje se zvanje rađa?! Prvoga i najstarijega među braćom Tomas, koji je postao franjevački redovnik i svećenik – fra Josipa ljudi od milja zovu (fra) Mofa, pa su onda njegova mlađa braća blizanci jednostavno “male Mofe”. Kao svojevrsna njihova predstavnika kontaktirali smo fra Ivicu, fra Nikičina mlađeg blizanca. Oni imaju još dvije sestre – Katicu i Ankicu, piše Katolički tjednik.

U obitelji Ivke i Ilije rođen je najprije Josip, 24. prosinca 1977. u Zavidovićima gdje je završio osnovnu školu, a srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Svečane zavjete položio je 2002., te je za svećenika zaređen u sarajevskoj katedrali 2004. Trenutno je, od 2019., gvardijan i župnik u Kreševu. Osam godina poslije blizanci – prvo Nikica, pa koju minutu poslije i Ivica, rođeni su 23. rujna 1985. u Vrbici, općina Žepče gdje su završili osnovnu školu, a srednju, kao i brat im, u Visokom. Svečane zavjete položili su 2010. u župi Suho Polje na Kupresu, dok su za svećenike zaređeni 2012. u prvostolnici Srca Isusova u Sarajevu. Danas je fra Nikica (od 2021.) voditelj HKM-a u Krefeld/Mönchengladbachu, a fra Ivica župnik u župi Sv. Ane Banbrdo – Lepenica. On nam je otkrio kako je za njihovo zvanje, uz volju Božju, veliku ulogu imala i njihova obitelj. „Naša obitelj je tradicionalna vjernička u kojoj se njegovala obiteljska zajednička molitva; u kojoj se nije propuštala nedjeljna misa; u kojoj se njegovala vjera, ljubav i poslušnost; koja je poštivala svećenike i koji su bili dragi gosti u našoj kući. Djed nam je bio prakaratur, čestit i poštovan čovjek. Iz jedne takve obitelji u kojoj se molilo za svećenike, u kojoj je bila živa vjera i molitva, rodilo se i svećeničko zvanje kod nas trojice“, jednostavno je objasnio naš sugovornik spomenuvši kako ima tu i do podneblja jer je žepački kraj rasadnik svećeničkih i redovničkih zvanja i dandanas. „U župi Uznesenja BDM-a u Osovi franjevci posebno njeguju blizinu s vjernim pukom i iz te blizine i susreta s njima rodilo se i naše zvanje“, dodao je. Očev vapaj Kazao nam je i kako se točno ne sjeća je l’ on ili fra Nikica prvi izrazio želju za svećeništvom, no bilo je to po završetku osnovne škole budući da je njihov stariji brat fra Josip već bio student na Franjevačkoj teologiji. „Naša povezanost s njim usmjerila je i nas prema sjemeništu, a i naši susreti i razgovori s fra Danimirom Pezerom, tadašnjim župnim vikarom u Osovi, probudili su i u nama želju da budemo fratri i svećenici.

Stariji brat već je odjenuo habit i bio student teologije kada smo nas dvojica ušla u sjemenište“, pripovijeda nam fra Ivica. U razgovoru nam je znao ispričati kako se rodilo njegovo zvanje za svećenika… U dobi od osam godina na misi za Markovdan, kada je blagoslov polja na našem mjesnom groblju u Vrbici, tadašnji župnik fra Vinko Ćuro propovijedao je o Dobrom Pastiru i svećeničkom i redovničkom zvanju, te spomenuo kako selo Vrbica nije dalo ni jednog svećenika, a toliko ih je služilo taj narod. Ta propovijed bila je klica Josipova zvanja i vapaj našeg oca Ilije koji je tada zavapio u sebi: ‘Bože, imam ga jednoga i dajem ga tebi.’ Mislim da je ta očeva molitva i vapaj Bogu i klica našeg zvanja“, iskren je bio lepenički župnik koji spominje kako je prva reakcija na ove Božje blagoslove najjednostavnije rečeno: „Blago vašim roditeljima, blago vašoj majci, vjerojatno vaši roditelji puno mole.“ Brat je brat! Zamišljamo kako je to imati, ne jednog, nego dva brata svećenika, dok si i sam prezbiter. U biti, nismo morali puno zamišljati, brzo nam je to fra Ivica približio. „Sve trojici je na ponos što smo svećenici, na ponos je našoj obitelji, našem mjestu odrastanja, našoj župi i Provinciji Bosni Srebrenoj. Jedan drugom smo velika potpora, bilo kroz razgovor, savjet, duhovnu i materijalnu pomoć. Svaki od nas ima svojih posebnosti i darove kojima nadopunjujemo jedan drugoga. Uvijek imamo vremena jedan za drugoga, bilo da je riječ o lijepim trenutcima, ali isto tako i u kušnjama. Jer, glede kušnji, nekako je najlakše nadići ih kroz razgovor s rođenom braćom koja ponajviše imaju razumijevanja, strpljenja i ljubavi“, posvjedočio je mali Mofa s kojim smo se dotaknuli i samih njihovih karaktera. „Kako i priliči, najstariji brat fra Josip je i najodgovorniji i najozbiljniji jer se sam kroz život morao probijati i izboriti za sebe. Nama je bilo lakše jer nam je on bio podrška i to je oblikovalo i naše osobnosti. Zbog toga smo i blažeg karaktera, počesto i neozbiljniji“, s osmijehom dodaje fra Ivica i nastavlja: „Ali na ponos smo jedni drugima sa svim svojim vrlinama i manama.“ Kada je riječ o njihovim bratskim susretima, kazao je kako blizina službovanja fra Josipa i njega dopušta i češće druženje jer su susjedi, dok ni fra Nikicu nisu zaboravili, te kad god im dopusti vrijeme i obveze, traže mogućnost posjetiti ga, kao i on njih. Dakako, moderna sredstva komuniciranja daju im mogućnost čuti se i vidjeti svakodnevno.

Ono što je posebno istaknuo, kao jedan od njihovih najdirljivijih događaja u svećeništvu, jest njegova i fra Nikičina mlada misa tijekom koje su za oltarom bila sva trojica u krugu svoje obitelji. Kada se takvo što samo i zamisli, teško je ostati ravnodušan, a kako je tek bilo to doživjeti… Mofe nogometaši Braću Tomase većina od milja zove Mofa pa smo upitali otkud to?! „Nadimak Mofa baštinimo od najstarijeg brata. Naše prezime je Tomas, a mali motor koji je bio aktualan svojedobno imao je naziv Tomos. Na njemačkom jeziku naziv za mali motor jest Motorfahrrad, skraćeno MOFA – i odatle je izveden i taj nadimak. Precizno, najstariji brat je Mofa, dok smo nas dvojica male Mofe“, simpatično je, uz osmijeh, dodao fra Ivica Tomas. Ono što je zanimljivo za ovu braću jest i da su dio Malonogometne reprezentacije svećenika BiH… „Kažu kako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Tako je bilo i kod nas još od djetinjstva, kroz sjemenište i teologiju. Profilirali smo se kao požrtvovni i tehnički solidni igrači. Kao takvi, nakon svećeničkog ređenja uključili smo se i u Malonogometnu reprezentaciju svećenika BiH. Kroz nogomet prezentiramo kršćanske vrijednosti, a uz to ostvarili smo zapažene rezultate i na najbolji mogući način prezentirali našu domovinu BiH. Time smo pokazali da uz svoju svećeničku službu, koju se trudimo najbolje vršiti, znamo i s nogometnom loptom vješto baratati. Istaknuo bih i kako je na natjecanju u Češkoj 2020. fra Nikica proglašen najboljim igračem prvenstva“, ponosno je ispričao najmlađi među fra Mofama.

Dar koji se čuva

O sličnim trenutcima i životima razgovarali smo i sa Župarićima kod kojih su, također, za odgovor na Božji zov najzaslužniji obiteljski odgoj i blizina oltaru. Kako nam je kazao srednji od triju braće svećenika Župarić – vlč. Drago, svaki mladi čovjek želi znati u što će uložiti svoj život. „Izbor životnog stanja je izbor od temeljne važnosti jer svatko ima svoj poziv: živjeti zapravo znači odgovoriti. Vjerujem da je onda, kada smo razmišljali o svojem životnom putu, u pozadini nas trojice koji smo odlučili poći prema svećeništvu, upravo to▼pitanje nekako interferiralo, te smo pokušali sebe u budućnosti vidjeti kao eventualne svećenike. Iz svakog sjemena može se roditi cvijet, a poziv je upravo malo sjeme, klica za zalijevanje i uzgoj uz svaku njegu, odnosno odgovor, a manje (rekao bih) izbor“, podijelio je s nama vlč. Drago koji je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu. Kako smo rekli, on je srednji od triju braće svećenika, a ukupno je ih u obitelji sedmorica i jedna sestra. Prvi je „u svećenike“ otišao vlč. Veselko, rođen 1. siječnja 1963. u Vidovicama gdje je završio osnovnu školu. Sjemenište Zmajević i klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru, a studij teologije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1989., također u Sarajevu. Trenutno djeluje kao voditelj HKZ-a Freiburg u Njemačkoj. Naš sugovornik dr. vlč. Drago rođen je 2. lipnja 1964. u Vidovicama. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1990. u Sarajevu gdje je završio i teološki studij, a poslijediplomski studij sa specijalizacijom u duhovnom bogoslovlju, na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Studij klasične filologije završio je u Zadru, a doktorat iz teologije postigao na KBF-u u Zagrebu. Trenutno je profesor na KBF-u i Filozofskom fakultetu. Najmlađi među njima vlč. Andrija rođen je 19. rujna 1973. u Vidovicama, a za svećenika je zarađen 1998. Od 1. rujna 2021. imenovan je voditeljem HKZ-a Sv. Obitelji u Reutlingenu, Sv. Nikole Tavelića u Metzingenu i Sv. Vinka Paulskog u Tübingenu. Sva trojica su već od malih nogu bila blizu oltara kao ministranti, pa je vjerojatno i to doprinijelo da pođu u sjemenište. „Obitelj iz koje dolazimo je uobičajeno vjerski živjela i ne nešto ‘extra pobožno’ – kako to ljudi običavaju reći. Živjeli smo svoju vjeru i držali do kršćanskih vrjednota, molili, radili i redovito odlazili na sakramente. To je u biti temelj svakog poziva, pa i ovog našeg svećeničkog. U konačnici, svjestan sam da je svećeništvo, povjereno našim krhkim ljudskim rukama, golemi dar koji nam je dan da ga čuvamo sa sve većom ljubavlju“, dočarao je dr. Župarić. Iznenađenje, ali ne i zaprjeka Kazao nam je kako je onomad odluka njegova brata Veselka da pođe u sjemenište bila pomalo iznenađujuća za roditelje, s obzirom da je dug i težak put do svećeništva, a mnogi su krenuli tim putom pa odustali… „No, u konačnici nikakve zaprjeke nije bilo s roditeljske strane, nego naprotiv. Mogao sam tada primijetiti da su u biti roditelji bili zadovoljni takvom odlukom te omogućili daljnje školovanje. Za sebe bih mogao reći da me je primjer starijeg brata donekle povukao, iako sam nastojao nekako biti samostalan u svojoj odluci koliko sam to uopće mogao s 15 godina.Kada sam odlučio poći u sjemenište, rekao sam sebi: probaj! Vidjevši mnoge mladiće koji su krenuli prema svećeništvu pa onda odustali, slutio sam da to i nije lagan put. U tom smislu nisam sebe uvjetovao da moram doći do tog cilja, nego sam uvijek ostavljao prostora za neki drugi izbor. Mislim da me je upravo to što nisam imao apsolutno nikakve unutarnje ili vanjske prisile, dovelo do svećeništva. I ni u jednom trenutku na tom putu nisam postavio pitanje: ići dalje ili promijeniti zvanje. Takav osjećaj i stav bili su mi jako važni i doveli su me do ovoga što sam danas, svjestan u konačnici da je svećenički poziv otajstvo ljubavi između Boga koji zove iz ljubavi i čovjeka koji odgovara slobodno iz ljubavi: ako ne odgovorim velikodušno, Božji poziv ostaje neispunjen“, posvjedočio je naš sugovornik, te vjerujemo da je onima koji dvoje o svome pozivu koji tek treba započeti ili je u tijeku, dao dobar savjet. Dakako, uvjeren je i kako je okolina sigurno odigrala važnu ulogu u njihovu svećeništvu, te se pita da nije bilo takvo okruženje, bi li danas bili to što jesu. „Kao dječak raspitivao sam se kako je u ▼ sjemeništu, a umjesto uobičajene ekskurzije na kraju osnovne škole posjetio sam starijeg brata u sjemeništu, upravo s namjerom da vidim kakav je tamo ambijent i hoću li ja moći tim putom. Moram priznati da župnik nikada nije izričito govorio o svećeničkom zvanju – očito nije ni trebalo – a broj polaznika na svećeničkom putu je zaista bio velik: znalo je biti i više od 20 sjemeništaraca iz župe Vidovice u jednom trenutku“, prisjetio se vlč. Drago. Crkva nas šalje u svijet Progovorivši o tomu kakav je osjećaj imati još dvojicu braće u istom zvanju, naglasio je kako je to zasigurno određena podrška i blagodat. „Naravno, tijekom školovanja pomagali smo jedan drugome u svakome pogledu, učili jedan od drugoga i savjetovali se. Tako je i danas: u važnim pitanjima uvijek se savjetujemo obogaćujući se iskustvom drugoga i osluškujući preporuke. Možda je to bilo izražajnije u nekim prijašnjim vremenima, dok smo bili mlađi, ali je i sada uglavnom tako kada smo stariji i na različitim stranama, što nam osobito omogućuju suvremena sredstva komunikacije. Dalje,rekao bih da smo nas trojica zaista različiti po temperamentu, a i karakteru. Svaki je čovjek za sebe jedinka, pa u tom kontekstu sve razlike mogu biti i bogatstvo. Mislim da se nas trojica veoma dobro poznajemo, prihvaćamo sebe, kako u manjkavim aspektima, tako i u pozitivnim i jačim aspektima osobnosti. No, sigurno ima i nešto što nas povezuje, po čemu smo prepoznatljivi kao osobe koje su iz iste obitelji“, podijelio je s nama vlč. Župarić koji jedini trenutno djeluje na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije. Naime,vlč. Veselko već šestu godinu, a vlč. Andrija odnedavno djeluju u inozemnoj pastvi. Jer, kako je objasnio prof. Drago, Crkva ima atribut katolički(καθολικός = sveopći), u čemu je naznačena univerzalnost kršćanske evanđeoske poruke, pa u tom smislu ne smijemo biti uskogrudni, nego ići tamo gdje je potreba. „Danas smo svjedoci, više no ikad ranije, kako su brojni vjernici iz naše nadbiskupije i ovih krajeva na radu u inozemstvu, poglavito u zapadnoeuropskim zemljama. Tako su i dvojica braće, po zamolbi mjesnog ordinarija, pošla tamo gdje se ukazala pastoralna potreba: Crkva nas šalje u svijet istom radošću kojom je i Krist poslao svoje apostole da budu sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5,13). No, zahvaljujući dobroj prometnoj povezanosti, u prilici smo susretati se s vremena na vrijeme i izmijeniti iskustva. Osobno nisam izravno uključen u pastoralni rad jer radim kao sveučilišni profesor, ali rado pomognem braći u pastoralu, osobito za velike blagdane, tijekom odmora ili nekom drugom prilikom i kada mi dopuštaju moje obveze“, kazao je vlč. Drago.