Na današnji dan navršava se tužna, dvadesetdeveta obljetnica jednog od najtežih progona i stradanja travničkih Hrvata. Na taj dan 1993. godine u ranim jutarnjim satima počeo je masovni napad Armije R BiH iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik na ona naseljena mjesta u kojima su živjeli Hrvati, te iz pravca Travnika prema Donjem i Gornjem Putićevu.
Napad je počeo u 4,30 sati iz pravca Zenice na Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, dok je drugi pravac napada bio usmjeren iz rejona Mehurića prema Podstinju, Gornjim Maljinama, Radonjićima, Bukovici i Gučoj Gori. Iz pravca Travnika također je napad išao u pravcu Gornjeg i Donjeg Putićeva. Napad je dakle bio usmjeren na prostor tri katoličke župe i to Brajkovića, Guče Gore i preostalog dijela župe Dolac na kojima Hrvati stoljećima žive s ciljem njihova protjerivanja s preostalog dijela općine Travnik s kog još nisu do tada protjerani.. Do toga dana, Hrvati su počevši od 4. lipnja, već protjerani sa zapadnog dijela općine i to sa čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve, ali isto tako i s Vilenice, Gornjeg Dolca, Grahovika, Polja Slavka Gavrančića i Dolca na Lašvi, te dijela Gornjeg i dijela Donjeg Putićeva. Hrvati su još ranije, 24. travnja 1993.g. protjerani iz Miletića nakon zločina koje su počinili pripadnici Armije R BiH u tom selu kao i Podova. To je bio dan kada su se pored protjerivanja, dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima. Toga dana ubijeno je više od 137 Hrvata, vojnika i civila, sve to u samo jednom danu.
Samo na Bikošima je tada strijeljano 37 zarobljenika i civila, neki ni do danas nisu pronađeni. Bio bi dugačak spisak nabrajati sve žrtve, ali ne može se ne spomenuti ubojstvo oca i tri sina u obitelji Lauš iz Čukala, trojice braće Balta iz Podstinja, malodobnog Sreće Marjanovića ili ranjenog Pere Matkovića kojima su odsječene glave ili s kućom spaljene starice Mare Gazibarić u Čuklama. Sve su to zločini koje zdrav razum ne može shvatiti. U ime koga ili u ime čega su činjeni?
Danas, dvadesetdevet godina poslije kada se analizira to vrijeme, događanja i posljedice tih događanja, vidljivo je da se radilo o dobro planiranoj i duže vrijeme pripremanoj vojnoj akciji na protjerivanju stanovništva hrvatske nacionalnosti sa prostora na kojima stoljećima žive.
Nakon dvadesetdevet godina vidljivo je da su se u velikom dijelu ostvarile namjere onih koji su činili ta zlodjela. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja navedenih prostora od hrvatskog i katoličkog življa. Posljedice su itekako vidljive. Ljudska stradanja kao i uništavanja cjelokupne imovine Hrvata i njihovih domova imao je za posljedicu da je povratak na navedene prostore ostvaren u zanemarivom broju. Tako danas ima sela u kojima više ne živi niti jedan Hrvat kao npr. Bikoši, Orašac, Mišonica, Miletići, Šarići-Kosovo, ili Podovi, Čukle, Rudnik-Bila, te još neka mjesta sa zanemarivim brojem povratnika, dok se u ostala naselja nije vratio ni približan broj ranijeg stanovništva. Slična je situacija i sa samim gradom Travnikom gdje je ostao vrlo mali broj Hrvata u odnosu na predratno razdoblje.
Ovim navedenim stradanjima prethodili su zločini koji su se do tada već desili nad Hrvatima u travničkoj općini. Ta ranija stradanja su samo bila nagovještaj onoga što će se dogoditi 8. lipnja 1993. godine. Samo od 4. do 8. lipnja 1993. godine sa svojih ognjišta u Travniku je pred napadima tzv. „Armije R BiH” protjerano blizu 18.000 Hrvata. Lipanj 1993. godine je definitivno najteži mjesec u povijesti travničkih Hrvata. Dvadesetdevet godina poslije, jedni i dalje uporno prešućuju i negiraju ili minimiziraju ove zločine, a drugi pomalo zaboravljaju. Žalosno je da ni pravosuđe, u prvom redu tužiteljstvo, sada već dvadesetdevet godina, uopće ne reagira na ova događanja. Bar do sada nije pokazalo da nešto radi na jednom ovakvom kolektivnom zločinu koji nije nikako mogao biti posljedica spontanih, izoliranih ili neorganiziranih napada na čitav jedan narod ove općine.
Od događaja koji su prethodili 8. lipnja 1993.g. i nakon toga ubijene su još stotine ljudi – Hrvata, preko tisuću ranjenih, tisuće protjeranih, desetine spaljenih hrvatskih sela s tisućama kuća i drugih objekata, devastacija vjerskih objekata i groblja, a tolika nezainteresiranost pravosuđa!!! Što je najgore mnogi u pravosuđu su i sami svjedoci tih zbivanja i sve im je dobro poznato. Nevjerojatno je da ih ne zanima što se to tada dogodilo, kako su ljudi pobijeni, sela spaljena, ima li elemenata kaznenih djela? Postoje li indicije da je počinjen ratni zločin? To je posao za koji su između ostalog i dobro plaćeni. Kako ih navesti da rade svoj posao? A vrijeme prolazi. Možda čekaju da se zaboravi ono što ostaje u trajnom sjećanju!? 29 godina poslije Travničani iz svih mjesta jutros su se kao i svake godine skupili ispred župne crkve Duha Svetoga u Novoj Biloj, odakle su krenuli put Ovnaka.
Ovaj tradicionalni mimohod koji ih vraća na tužne dane nema namjeru nikoga uvrijediti, već samo reći jedno: “Nije zaboravljeno, niti će ikada biti.” Blagoslov Travničanima na njihovom “putu nade” dao je i župnik župe Nova Bila, fra Slavko Petrušić. /notra.ba/
