Moje selo malo
Udaljeno od glavnog puta
Samo koji sat
I još nekoliko minuta.
U sebi krije spomen
Ranoga djetinjstva,
Koru starog kruha
Ljudskog domaćinstva,
Blagu ruku majke
I zagrljaj oca,
Negdje u šumarku
Pucanj lovca,
Potok što žubori
Da se odmara duša,
A presuši samo
Kad naiđe suša,
Prostrani pogled
Na livade puste,
Tajanstvenu ljepotu
Šume guste,
Veliki bunar
S malo vode,
Nekoliko vočki
Što uvijek rode.
Čudan je to kraj
I čudni su ljudi!
Ne bi ga mjenjo
Što god mi nudi!
Možda patnje i boli,
Možda u propast vodi,
Možda i tako bude?
Meni i to godi.
Želim piti sreću,
Jesti hranu duše,
Dok oluja života
U leđa mi puše.
(Darko Livančić)
Pratite nas i na Facebook stranici:
[wpdevart_like_box profile_id=”1464932733813710″ connections=”6″ width=”350″ height=”250″ header=”0″ locale=”en_US”]
