Kratku refleksiju o Pejakoviću napisao Tomo Barbić.
Glumac Pejakovic govori prorocki o Bosni i balkanskim igrama bez granica. Ljudi mu se smiju i ne razumiju da on ozbiljno, ironicno kroz metafore govori istinu svima u lice. Pejakovica bi trebalo izmisliti kad ga ne bi bilo jer je toliko veliki dar malim patnickim balkanskim narodima koje on svojom humoristickom hagioterapijom zabavlja i lijeci iako toga nisu dovoljno ni svjesni. On se identificirao sa simbolikom patnje malog covjeka i toliko mu je blizu u patnji i solidarnosti vicuci poput glasa iz pustinje da svijet gori i propada. To su price o obicnim ljudima kojima je oduzeto pravo da govore i zive na rodnom ognjistu i kraju.
Zato on nostalgicno istice da je potrebno roditi se u Travniku i u Bosni i onda ti je sve lijepo u zivotu, makar to bio i Andricevski zivot od teskoca i nepravde koju zadaju povijesni okupatori ili u novije vrijeme tajkuni i nacionalisti. On poput Stepskog vuka zali sto ovaj svijet pripada politicarima i nacionalistima a sve je manje zraka za postene ljude. Dalje poput doktora Babica trazi gradjansku i ljudsku ujedinjenu BiH bez nacionalnih podjela i torova. Pejakovic pise novu Travnicku i balkansku kroniku u kojoj su mrznja i podjele srusili ono opce zajednistvo zbog toga on trpi nocnu moru i progone iz ljubavi prema Bosni i njenim ljudima kojima se obraca u svojim monodramama i putopisima. Nostalgicno kaze da je BiH njegova zemlja vise nego drzava gdje se Andricevski receno umire da bi se zivjelo.Drzava rodjenjem postaje razocarenje zbog podjela i gubitka nade radije bi se on vratio u stomak materin. Dalje kaze u svojim dramama da je drzava kad te netko drzi kao sto on drzi ovce. Nazalost, 40 godina uvjerava ljude u istinu, a oni misle da se to ne odnosi na njih. Pejakovic je dalje u svom mukotrpnom radu moderni Don Quiot i Sizif koji se bori za unaprijed izgubljenu stvar, ali ga ona bosanska tvrdoglavost i nada drzi da to ipak cini, jer nitko nam ne moze oduzeti pravo na Bosnu, koje ima i kad on meni kaze da je nema. U pravu je kad Hamletovski kaze da je citav svijet jedno veliko kazaliste ili pod balkanski ludnica gdje se samo glumci – politicari smjenjuju, koji narodima glumom i lazima manipuliraju. Taj sukob ekonomije i kulture vodi u kaos. Na kraju potrebno je Pejakoviceve monodrame i Price o obicnim ljudima vise puta cuti da bi smo razumjeli sto su on i njegovi mali ljudi a sto nisu. Pomenimo samo neke od njih koje ce zivjeti dok je BiH: Oj zivote, Omer pasa Latas, Vojcek, On meni nema Bosne. Kod Pejakovica kao i u Camusovom Strancu citamo ocitu izgubljenost i bolnu prisutnost covjeka na zemlji i cini im se da je covjek zalutao na zemlju kao Meteor koji se po tudjoj volji otkinuo od zvijezda pa ispao u prazninu. Jergovic kaze da je Pejakoviceva monodrma Oj zivote bila jedina predstava mnogim ljudima koji su to gledali i nikad nisu zivjeli dobro kao ni glumci ni proroci, koje vlasti progone kao i Kafkina Jozefa K. u Procesu – U ime naroda. Na kraju zakljucicu sa prorockim umjetnikom, karizamatikom i filozofom Pejakovicem koji slicno kao i Andric kaze o Bosancima da njihov zivot od teskoca drugi ne razumiju i da moraju biti daleko najbolji da bi im priznali prosjecnost. Zivot i putovanja nude spoznaju i nadu. Spoznaja stanja svijeta i Bosne pesimisticki ubija, a nada obespravljenih malenih i intelektualaca drzi. Oni vjeruju u svoje ideale i nove neopterecene generacije koje ce na vlast s gordoscu doci. Utopija je jedini izlaz iz krize i ludnice u kojoj je mnogo pametna svijeta sreo. Matosevski vice da je njegova domovina sve vise u srcu i dijaspori i razapeta cije lijepe uspomene svi nosimo i njenom uskrsnucu se nadamo. Neka vjecno zivi vjera u ideale dobra, pravde, slobode i istine makar nas progonili i nerazumijevali. Pejakovic svojim progoniteljima nudi krscansku pomirbu i toleranciju suzivota u razlicitosti zivotnog dramskog dijaloga. Samo pametan moze poludjeti, a budala ne. Uskliknimo s Andricem koji je usao u Pejakovicevu dusu ne samo po istom mjestu rodjenja nego i odgoja i ljubavi prema Bosni, sto su najbolje izrekli svojim djelima i zivotom – SVE MOJE JE IZ BOSNE! Hvala ti Boze sto si nam dao tako velike proroke i ucitelje iako toga nismo vrijedni niti dovoljno svjesni. Gledajmo sebe u ocima drugih. Pored mutnih voda koje Bosnom teku doci ce vrijeme i njene bistrine i uskrsnuca poput ptice feniksa iz pepela.
NovaBila.info | Tomo Barbić