Tako to ide u životu. Jedan dan sjediš na suncem okupanoj terasi kavane u Veneciji s najdražim prijateljicama a drugi dan te već budi dosadni budilnik. Ustaješ i razvlačiš zastore te moliš travanj da prestane glumit veljaču. Jer, ponedjeljak je sam po sebi grozan. Valja ustati jer dan se neće sam pokvariti od sebe. Mijenjaj se ako ti nije dobro a nemoj zvrndat utučena i krmeljava, pokreni se kažem sebi dok punim vodu za espresso i stavljam jorgovane u vazu. Istodobno mi facebook izbacuje nove vjesti popraćene komentarima s lažnih profila pravih bolesnika i frikova. Mislim se: dok još u svijetu ima gladi, ovakve mizerije ne zaslužuju pažnju. Više sam od onih koji vole život nego filozofiranje o njemu. Al´ ne možeš nekad uspavat svoju savjest. Moraš reagirat na pisanje šupljoglavih, koji puno ne misle ali zato riječima truju uokolo.
Nakazama koje u svom mraku čuče zbog pomanjkanja hrabrosti smeta svijetlost nečijeg života, vrijeđa ih jer se netko usudio mislit a ograničen um i nerazvijene sposobnosti tjeraju ih na to da mrze sve što ne razumiju. Živimo u vremenu pametnih telefona i nikada tupljeg naroda, kad su nam djeca razredni idioti ako su pročitali svu školsku lektiru, kad je višak kila problem a nije problem manjak hrabrosti i građanske odgovornosti.
Sve se to događa jer smo licemjerno društvo. Lakše je osuditi i teatralno glumatati nego nešto pametno poduzeti. Društvo smo poprilično velikog broja ulizica vjernih svakom sistemu koji uništavaju svaku istinsku i ljudsku vrijednost, koji se prodaju za bijednu šaku škuda zavideći na hrabrosti svakom onom tko ima svoj stav.
Istraživanja kažu kako tijekom života pređemo kilometara dovoljno da možemo obići zemljinu kuglu po ekvatoru, pojesti 30 tona hrane, provesti 10 godina na radnom mjestu, 20 godina spavati, 12 godina gledati TV,… Tek 1/5 života nam ostaje raditi ono što dosita volimo i želimo. Zamislite koliki ljudi taj vremenski prostor provedu u mraku gorčine?
Kažu kako je život jednostavan jednadžba bez nepoznanica a da ga samo mi ljudi kompliciramo. Vjerojatno je i to točno. Samo, rekla bi, nikada nismo previše stari da bi sam sebe mijenjali. A za to je potrebno očistiti sebe iznutra, s vremena na vrijeme odagnati frustarcije i radit na sebi. Ne valja optuživati cijeli svijet i iz svog mraka napadati sve koji misle drugačije. Nije grijeh priznati da si pogriješio, grijeh je ustrajati u svojoj zloj namjeri. Osmijeh se čini kao bolja opcija. Zato, nasmijte se i budite dobro. Pomozite napraviti osmijeh na nečijem uplakanom licu i postidite zlo dobrim djelom. Otiđite na kavu s prijateljima, pročitajte dobru knjigu, dodirnite stopalima pločnike nepozantih gradova, volite što radite i radite što volite. Začinite zato život lijepim trenutcima i druženjem sa dobrim ljudima. Sve ono drugo što nije lijepo blokirajte i zaboravite. Tako ćete se bolje osjećati.
