Kosovska Mitrovica je vremenom postala sinonim za nevolje, grad u kojem uzavrele međunacionalne tenzije i politička stabilnost često dostignu točku ključanja. Na sve to dodajte Hitlerovog dvojnika koji se, bez ikakvih posljedica, veselo druži s međunarodnim mirovnim snagama – i dobit ćete alarmantno visoku dozu za sada slabo kritizirane ekscentričnosti.
“Kosovska reinkarnacija Adolfa Hitlera”, kako sam za sebe kaže, definitivno izgleda onako kako se predstavlja. Emin Đinovci je 55-godišnjak, umirovljenik i Hitler u najam.
On sa sobom nosa “hitlerovske džidžabidže”, razne suvenire kao što su rajhsmarke ili bedževi i ogrlice sa kukastim krstovima, kao i primjerak Mein Kampfa. I do sada nije imao nikakvih problema zbog toga.
“Ljudi me zovu Hitler još od vojničkih dana”, kaže dok mi pokazuje fotografiju u bijeloj uniformi. “Kažu da mnogo ličim na njega, za razliku od Engleza koji ga je igrao na filmu”, dodaje, misleći na Charlie Chaplina u Velikom diktatoru.
Pruža mi vizit-kartu sa sve kukastim krstom, napominjući da ga ljudi često zovu na fotografiranje ili razne događaje, čak i vjenčanja i sahrane, na koje odlazi privatno, ali i profesionalno.
– Na sahrane idem kao Hitler. To ponekad ima neželjeni efekt, jer ljudi koji su došli da odaju poštu pokojniku žele da zastanu i popričaju sa mnom, kaže.
Dok se šetamo njegovom rodnom Kosovskom Mitrovicom, čini se da nikome istinski ne smeta njegova pojava. Što više, mnogi zastaju i dižu ruku u pozdrav koji bi u mnogim drugim dijelovima svijeta izazvao opće kritike, a vjerojatno i uhićenje.
Čak se i pripadnici mirovnih snaga NATO, koji su u sastavu KFOR-a stacionirani u ovom gradu, zaustavljaju da ga pozdrave. Dok ih gledate u prepoznatljivim uniformama i sa zastavama svojih zemalja na ramenima, zapitate se da li bi neko takav bio jednako dobrodošao u njihovoj domovini.
Ili bi možda istog trenutka bio uhićen?
– Ljudi me ovdje poštuju. Mlado, staro, muškarci, žene, djeca. Svi me pozdravljaju sa Heil Hitler, kaže Đinovci.
Uvjerila sam se u to dok smo šetali gradom, iako izgleda da on ne primjećuje da se ljudi obično kikoću i smiju dok ga pozdravljaju.
Do sada nije bilo većih kritika na račun onoga što Đinovci radi. Na Kosovu, koje pokušava da se izbori sa posljeratnom tranzicijom i u kome su suđenja za ratne zločine, korumpirani političari i ogromna stopa nezaposlenosti najnormalnija stvar, ćaknuti imitator Hitlera ne izaziva pretjerano burne reakcije.
Mada ima i onih koji smatraju da bi kosovsko društvo trebalo da se zapita kako ovaj čovjek može bez ikakvih posljedica da zarađuje novac na ovaj način – iako bi ga vjerojatno u bilo kojoj zemlji na svijetu uhitili u ovom izdanju – lokalci ga otpisuju kao čudaka, pa i srećkovića.
– Muči me suviše drugih problema u životu. Možda bacim pogled na njega kad prođe, ali to je sve, kaže 43-godišnji stolar Arsim Peci.
Đinovci ozbiljno shvata svoj posao. “Hitler nije pušio”, kaže mi dok ga nudim cigaretama. Zamjera mi što sam zakasnila na naš dogovoreni sastanak, rekavši da se on ravna prema “njemačkom vojničkom vremenu”. Međutim, čini se da nije vegetarijanac, pošto predlaže da jedemo u njegovoj omiljenoj ćevabdžinici.
– Djevojke vole da mi dodiruju lice. Misle da je maska. Vuku me za kosu i traže dozvolu da me poljube u obraz. Kada izađem iz kuće sa ženom i djecom, ljudi staju da pričaju sa mnom. Moja supruga nije ljubomorna”, kaže smijući se.
https://www.youtube.com/watch?v=PrTG7abx5rg
U pokušaju da shvatim odakle mu potreba za ovim drugim identitetom, pitam ga koje su sličnosti između njega i omražene povijesne osobnosti.
– Pa to je lako. Pronalazim se u liku Hitlera zato što se borio protiv mog neprijatelja. Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj, odgovara zadovoljno, očigledno nesvjestan težine koju takva izjava sa sobom nosi.
Ko su vam neprijatelji? Komunisti?, pitam.
– Da. Srbi, odgovara ne baš sasvim precizno, ali prilično otvoreno.
Zbog situacije na Kosovu poslije raspada Jugoslavije, Albanci se ovdje nerado sjećaju zajedničke socijalističke federacije. Što više, mnogi poistovjećuju uspomene na Jugoslaviju sa teškoćama koje su proživeli pred NATO bombardiranje 1999. godine.
Đinovci se doselio na Kosovo početkom 1998. godine iz Njemačke (od svih zemalja) kako bi se pridružio borbi kosovskih Albanaca za otcjepljenje od Srbije. Obitelj je došla kasnije.
Od tada je u Njemačkoj bio samo jednom, na operaciji zbog višestrukih rana koje je zadobio tijekom sukoba.
– Kada sam išao na operaciju u Njemačku, bio sam primoran da djelimično pustim brkove. Doktori bi ulazili u moju sobu da me vide i zagledaju.
Shvativši da se u sličnosti sa Hitlerom krije mogućnost dobre zarade, Đinovci je uskoro počeo da naplaćuje slikanje.
– Dobivam 20 do 80 eura po fotografiji. Ponekad uzmem i do 200 eura po danu, ako je u tijeku neki događaj ili ako ima stranaca, objašnjava on.
Ja nisam diktator kao on, ali imam financijske koristi od toga što ličim na njega, kaže.
Đinovci živi u južnom dijelu Kosovske Mitrovice sa ženom i petoro kćerki, koje u školi zovu “Hitlerova djeca”. Tvrdi da one zbog toga nemaju problema.
– Idem na roditeljske sastanke ovakav, a ostalim roditeljima ne smeta. Svaki put kad treba da pokupim djevojke u školi, okruže me djeca i žele da pričaju sa mnom, objašnjava mi.
Dok pokušavam da izbijem tu neprijatnu sliku iz glave, približavamo se mostu na rijeci Ibar i stajemo da se slikamo sa talijanskim karabinjerima koji čuvaju most (“Neću im naplatiti zato što si ti tu.”). Pitam ga prelazi li na sjevernu stranu, gdje živi srpsko stanovništvo Kosovske Mitrovice.
– Da pođem tamo, morao bih da ponesem pištolj, odgovara on. Za njega, rane još nisu zaliječene – čemu ne doprinosi Miloševićeva slika koja visi na trgu na sjevernoj strani svega nekoliko metara od mosta.
Prije sukoba, razne etničke grupacije u Mitrovici, na čelu sa Albancima, Srbima i Turcima, živjele su s obje strane rijeke. Danas južni dio grada funkcionira kao sastavni dio neovisnog Kosova, dok je veći dio sjeverne strane ostao lojalan Beogradu.
– Razočarao sam se u poslijeratno Kosovo. Mislio sam da ćemo ugušiti jedne druge od ljubavi, kaže Đinovci.
Njemu je, kao i mnogim stanovnicima Kosova, bilo teško da nađe posao. Poslije rata je otvorio restoran, koji je u međuvremenu morao da zatvori. Pored mirovine koju je dobio boreći se u redovima OVK, oslanja se i na pomoć rodbine.
Čisto da se zna, na računima koje je izdavao u svom restoranu, nazvanom “Jehona” po najstarijoj kćerki, bio je odtiskan crno-bijeli kukasti križ. Ubrzo je bio primoran da ga zatvori – ali Đinovci ne želi da ulazi u detalje zbog čega.
Kosovski umjetnik Alban Muja pratio je Đinovcija jednog čitavog dana za potrebe dokumentarnog filma, Njemci me se pomalo plaše, u pokušaju da prikaže ovaj neobičan način preživljavanja u jednoj poslijeratnoj zemlji – pokrivši sve, od njegovog jutarnjeg brijanja, do dnevnih šetnji po gradu.
Što se Đinovcija tiče, on zaključuje: “Ponosan sam na to kako izgledam i nemam namjeru da mijenjam svoj izgled sve do smrti. Ljudi će me po ovome pamtiti.”
(vice.com)
