Josip Skoko iz mjesta Orašac u općini Rama sa svojih 23. godine ima vlastitu farmu krava. Kada smo stizali do njegove zimske farme očekivali smo nekog smrknutog, iscrpljenog i turobnog čovjeka. No, naišli smo na nešto sasvim drugo. Na Josipu je radno odijelo, jer smo stigli u ranim popodnevnim satima. Dočekao nas je s blagim osmijehom čovjeka koji zrači vedrinom, piše dolinalašve.info.
Odmah smo se uputili u objekt gdje su smještene krave, a Josip je započeo svoju priču. „Ovdje su smještene krave tijekom zime, a ljeti su u Trebiševu. Trenutno imam 17 grla. Prije par dana je stigla jedna prinova tako da sada imam 18 grla. Ljeti su krave na ispaši u podnožju Vran planine, u mjestu Trebiševo. Tada im pripremam sijeno i drugu hranu za zimu, a zimi se moram spustiti ovdje u Orašac.“
Pored sijena Josip je do sada sijao na Trebiševu po 30 do 40 duluma žita. Sada je to znatno povećao. Od proljeća pa do kasne jeseni krave su na ispaši tako da imaju zaista kvalitetno mlijeko. Pored svojih krava, Josip čuva i krave drugih ljudi koji žele svoju stoku hraniti pravom planinskom travom. Tijekom dana krave su na slobodnoj ipaši, a nakon povratka sa ispaše dobivaju pojačanu prehranu.
„Pri ovoj ispaši i pojačanoj ishrani krave daju do 20 litara kvalitetnog mlijeka. Mlijeko otkupljuje mljekara, a tu su i drugi proizvodi. Malo je problem što sa Trebiševa moram mlijeko dovoziti do Orašca kako bih predao za mljekaru kada dođe prijevoz. Put je makadamski i dosta loš, duljine je 14 kilometara u jednom pravcu. Sanacija tog puta bi mi puno značila. Tijekom ljeta kada sam na Trebiševu najviše mi u radu pomažu moji roditelji, posebno moj brat Pero, a po potrebi angažiram i druge radnike.“ Nastavlja Josip priču o svom radu.
Nismo mogli, a da ga ne pitamo kako ga doživljavaju njegovi vršnjaci. „Kao i u svakom poslu, netko odobrava i daje podršku pa čak i radom. Naravno, ima i onih koji u ovome ne vide perspektivu. Znam i ja da je teško, ali se uvijek raditi mora. Ja sam izabrao ovo i ne stidim se i ne obraćam pažnju šta će tko reći. Ovo je moja odluka i moj život. Kod nas se uvijek kaže da nema posla, a ljeti je veoma teško naći radnika za pomoć u radu. „ Objašnjava Josip gladeći nedavno pristiglu prinovu u štali. Dok priča miluje tele kao da je malo dijete. U tome se očitava njegova predanost za ovaj posao.
U razgovoru s Josipom morali smo se dotaknuti trenda odlaska mladih iz BiH i cijele regije u zapadno-europske zemlje. Ovaj mladić ima veoma zanimljivo mišljenje. „U Njemačku ili Austriju bih otišao samo kada ne bih imao kruha, a to sebi nikada neću dozvoliti. Na ovakav način nikada tamo ne bih otišao. Ja sam sebi posao stvorio na kućnom pragu. Puno toga se može samo treba htjeti i treba riskirati.“ Odrješito će Josip o odlasku.
Kako je počeo i otkuda mu početni kapital za rad Josip kaže: „Prvi početni kapital su kreditna sredstva. Evo, ja i sada imam kredit i uredno ga plaćam. Kada mogu plaćati ratu i živjeti jasno govori da se isplati ovaj posao i da se jednostavno isplati raditi na svojoj zemlji i kućnom pragu. Općina Prozor-Rama me prati kroz različite poticaje i subvencije. Ovom prigodom im se zahvaljujem. Moja velika podrška su moj brat Pero i moji roditelji. Volio bih svoje kapacitete proširiti, a time bi se stvorili uvjeti i za neka nova radna mjesta.
Vjerujem da će me općina Prozor-Rama u tome i dalje podržavati. Čim bude ponovni natječaj za poticaje u poljoprivredi prijavit ću se. Do sada sam uspio nabaviti traktor, kosilice, kopačice, kupilice, posebne prikolice za traktor. Volio bih svoju farmu proširiti i do 500 grla. Nema nigdje ničega „nako“. Svugdje se mora raditi, a najljepše je kod svoje kuće, ovdje u Rami.“
Mnogi bi pomislili da ovakvi mladići nemaju djevojke. Međutim, Josipovo iskustvo je sasvim drugačije. Uvijek nađe vremena za izlaske od Prozora pa sve do Mostara i Sarajeva. Tako je i upoznao svoju sadašnju djevojku koja rado dolazi na farmu i pomaže mu kada ima vremena, budući da je ona studentica u Mostaru.
Dok smo razgledavali farmu i strojeve Josip nam iznosi zanimljivu činjenicu govoreći: „Ima ovdje još momaka koji žele raditi na sličan način.
Treba im malo financijskog poticaja i hrabrosti da riskiraju.“ Upravo u tom trenutku su pristizali Josipovi susjedi i prijatelji. Iz razgovora s njima dobili smo samo riječi pohvale i podrške ovom Josipovu poduhvatu. Tijekom razgovora moglo se jasno vidjeti da imaju veliku želju živjeti u svom mjestu i raditi. Sada je na široj zajednici da ohrabri ove mladiće i da svoj život vide u vlastitu radu.
