Sedmogodišnji Dragan Vladušić jedino je dijete u selu Tiškovac u Federaciji BiH i svakodnevno odlazi u školu udaljenu 17 kilometara u Bosansko Grahovo.
Selo Tiškovac nalazi se na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Smješteno na granici BiH i Hrvatske. Kroz selo prolazi “Unska pruga” koja je nekada spajala Beograd i Split. Danas su ostale samo šine i sjećanje.
Drenka i Jovo Vladušić su se vratili u svoj Tiškovac 2004. godine.
Jovo u razgovoru za Srnu govori da su došli da obiđu kuću i ostali u selu.
“Vidite, ima nas sada nekoliko stanovnika sela, i to stariji svijet. Nekada je sve vrvilo od naroda, imali smo kafanu, školu, crkvu, željezničku stanicu, a danas pusto. Tišina. Ni struje nemamo. Pokretna trgovina nam dolazi jednom tjedno iz Drvara. Sve je nekako tužno. Samo se čuje cvrkut ptica koje nadlijeću sa Ulice”, kaže Vladušić.
Od Bosanskog Grahova su udaljeni osamnaest kilometara, kraćim putem, a dužim je preko Strmice, ali tada se mora preko Hrvatske do Grahova. U Grahovo u školu ide sedmogodišnji Dragan.
“Idem u školu, prvi sam razred”, Dragan iz prikrajka odgovara stidljivo.
Zime u Tiškovcu su duge i hladne. Draganovi roditelji govore da je u Tiškovcu život lijep, ali težak. Jovo i Drenka nisu zaposleni, jedini izvor prihoda im je zemljoradnja i stočarstvo kojim se bave. Sve te okolnosti im teško padaju zbog Draganove budućnosti. I oni kao i svi roditelji žele da njihov Dragan odrasta kao i sva druga djeca.
Najteže im pada što je Dragan jedino dijete u selu, najbliže društvo su mu četiri djevojčice koje žive u Strmici, udaljenoj oko sedam kilometara.
Na pitanje s čim najviše voli da se igra i koja mu je omiljena igračka, Dragan kaže sa ozarenim licem: “Najviše volim mačke i kerove Liska i Snupija!”
Majka Drenka kaže da su Draganu omiljeni drugari lovci koji često svraćaju u njihovu kuću.
Dok nije krenuo u školu, kroz razgovor Drenka govori, plašili su se kako će to sve Dragan prihvatiti jer je odrastao sa starijim ljudima.
Na svu sreću, Dragan je jedan od omiljenih prijatelja u razredu. Međutim, kada se vrati kući, opet ostaje jedino dijete u Tiškovcu.
Obitelj Vladušić, uprkos okolnostima u kojima žive, sretna je i nasmijana.
Draganovi crveni obraščići im ulijevaju nadu za bolje dane i vjeru u život. Svaki gost im je dobrodošao. Velikog srca i dobre naravi, lica ozarenog srećom i čvrstog stiska ruke, odajući čast i poštenje, Vladušići ostaju u svom Tiškovcu.
